Danas ćemo pisati o tome koliko ljudi često ne prepoznaju ljubav dok je imaju odmah pored sebe. Priča je o sarajevskoj mahali i dvoje mošija čija su osjećanja godinama rasla kao crvene ruže visoko uz ogradu.
U staroj mahali, gdje su kuće bile zbijene jedna uz drugu i gdje su sjenke prelazile iz dvorišta u dvorište bez pitanja, svi su znali za dugogodišnju napetost između Munire i Salka. Ta nesuglasica bila je tiha, ali uporna, kao nešto što se godinama taloži bez ikakvog raspleta. Munira je bila udovica poznata po oštrim riječima, strogoći i nepokolebljivoj potrebi da sve drži pod kontrolom. Njena avlija bila je savršeno uređena, bez ijedne travke viška, bez ijednog lista koji ne pripada tačno određenom mjestu. Red joj je bio način života, ali i štit iza kojeg se krila.
Salko je bio njena potpuna suprotnost. Tih, povučen i nenametljiv, rijetko je ulazio u razgovore, ali su ga svi viđali kako strpljivo brine o svojim ružama. One su bile njegov svijet, njegova svakodnevna radost i, kako se kasnije ispostavilo, njegov način da govori bez riječi. Te ruže nisu bile obične – bile su stare sorte, tamnocrvene, guste i jakog mirisa koji se širio niz sokak, posebno u rano jutro.
Rasle su tik uz ogradu koja je razdvajala njihova dvorišta i s vremenom su se prelijevale u Munirinu avliju. Upravo tu je započinjao njihov tihi sukob, koji se ponavljao gotovo svakodnevno, godinama.
Svako jutro imalo je isti obrazac:
- Munira bi izašla sa baštenskim makazama
- bez oklijevanja bi rezala cvjetove koji su prešli ogradu
- uz gunđanje bi ih bacala nazad u Salkovo dvorište
Radila je to namjerno, da pokaže da ne prihvata ništa što dolazi od njega. Salko nikada nije vikao, nikada se nije raspravljao. Samo bi tiho rekao da je šteta rezati nešto tako lijepo. Te riječi nisu bile prigovor, već tuga.
Godine su prolazile. Komšije su šaputale da je Munira postala još tvrđa otkako je ostala sama, ali niko nije imao hrabrosti da joj to kaže otvoreno. Salko je stario polako, gotovo neprimjetno. Leđa su mu se povijala, koraci usporavali, ali je svake godine sadio nove ruže uz istu ogradu, kao da ne odustaje od nečega što samo on vidi i osjeća.
Jednog jutra, mahala je bila neobično tiha. Nije bilo zvuka makaza, nije bilo Salka na tremu. Hitna pomoć je došla i otišla gotovo nečujno. Srce. Otišao je baš onako kako je i živio – skromno i bez buke. Munira je sve posmatrala kroz zavjesu, uvjeravajući sebe da osjeća samo olakšanje. Govorila je da su ruže konačno prestale biti njen problem.
Nekoliko dana kasnije, na njena vrata je pokucao advokat. Donio joj je vijest koja ju je zatekla nespremnu. Salko joj je u testamentu ostavio kuću. Uz to, i jednu staru svesku, sa kratkom porukom da je prvo pročita. Dok ju je držala u rukama, osjetila je miris duhana i ruža koje je cijeli život tvrdoglavo odbijala.
Već na prvim stranicama, njena sigurnost se raspala. Salko je pisao o njoj od mladosti – o njenom povratku u mahalu, o ljepoti iza koje se krila tuga, o njenim ćutanjima i suzama koje je vidio, ali nikada nije komentarisao. Stranice su svjedočile godinama tihe brige i ljubavi koja ništa nije tražila zauzvrat.
Posebno su je pogodili zapisi o ružama:
- sjećao se da su joj nekada bile omiljene
- znao je njihov miris i boju
- posadio ih je namjerno uz ogradu
Znao je da će ih rezati. Znao je da će se ljutiti. Ali to je bio jedini način da joj ih pokloni. Ako ih već ne može pružiti rukom, barem da ih dotakne, makar u bijesu.
Istina ju je pogodila prekasno. Svaki odsječeni cvijet bio je ljubavna poruka koju nije znala pročitati. Posljednja želja bila je da joj ostavi kuću kako bi jednog dana srušila ogradu – ne samo onu drvenu, već onu koju je godinama gradila ponosom.
Te večeri je izašla u avliju. Uzela je makaze, ali ovaj put nije dotakla ruže. Počela je da ruši ogradu, dasku po dasku. Dvorišta su postala jedno. Kleknula je pored ruža, ne mareći za trnje, i prvi put zaplakala bez srama.
Nikada nije prodala Salkovu kuću. Spojila ju je sa svojom i pustila ruže da rastu slobodno, da prekriju sve – i sjećanja, i kajanje, i propuštenu ljubav.
Jer ponekad, najteža istina nije da nas neko nije volio – već da nas je volio cijeli život, a mi to nismo umjeli vidjeti.
