Bila sam sama kod kuće kada sam iznenada začula korake. Dopirali su iz spavaće sobe mojih roditelja. Srce mi je ubrzalo, ali pokušala sam ostati pribrana. Možda sam samo umislila. Polako sam krenula prema sobi da provjerim – tišina. Nikoga nije bilo.
Na prvi pogled, sve je izgledalo uredno. Ali nešto me zaintrigiralo – mamin stari telefon. Onaj s rotirajućim biranjem, iz osamdesetih. Ležao je na podu. To nije bilo normalno. Oduvijek je stajao na noćnom ormariću, na istom mjestu. Instinktivno sam ga podigla i vratila.
U istom trenutku – zvono. Naglo, glasno. U sobi u kojoj je maloprije vladao mir, taj zvuk me presjekao. Ruka mi je zadrhtala dok sam podizala slušalicu.
„Šta nije u redu?“ – upitao je glas s druge strane.
Bio je to tata.
Zapanjeno sam pitala zašto to pita. Objasnio mi je da je malo ranije pokušao nazvati kuću – ali se neko javio. Nije bilo glasa. Samo tišina. Veza je pukla. Pokušao je opet, ali nije bilo signala… sve dok ja nisam vratila slušalicu na svoje mjesto.
Ostala sam bez riječi. U sobi nije bilo nikoga. Prozori zatvoreni, vrata nisu škripala. Nitko me nije prošao dok sam išla prema spavaćoj sobi. A opet, koraci su bili stvarni. Ritam, zvuk – prepoznatljivi. Ipak, pri pregledu prostorije – sve je bilo netaknuto. Nije bilo gdje da se neko sakrije. Namještaj, stari ormar, krevet… sve je bilo krcato. Nikome se ne bi moglo promaknuti.
Od tog dana, telefon je uvijek ostajao tamo gdje treba. Nikada više nije bio na podu. Mama ga nikada nije pronašla pomaknutog. Nikada nije zazvonio bez razloga.
Ali ta noć ostala je sa mnom – kao neizbrisiv osjećaj. Onaj trenutak kad se svakodnevica izokrene, kad se nešto što poznaješ odjednom učini stranijim nego ikada. Telefon. Koraci. Tišina. Sve su to postali simboli nečega što nisam mogla objasniti, ali sam itekako osjetila.
Pokušavala sam racionalizirati. Možda je bio kvar. Možda su u pitanju bili moji živci. Ali nisam pronašla logiku koja bi objasnila zašto je tata uspio uspostaviti poziv tek kad sam vratila slušalicu. Ili zašto su se koraci čuli tako jasno, a soba ostala prazna.
Dodir nevidljivog
To iskustvo ostavilo je trag. Naučila sam da postoje trenuci koje razum ne može objasniti, ali koje srce ne može zaboraviti. Nekada stvarnost puca po šavovima – i na kratko, pustimo nešto drugo da uđe. Nešto nepoznato, a opet duboko stvarno.
Telefon je postao simbol. Koraci su postali podsjetnik. A ta soba – čuvar jedne tajne koju možda nikada neću otkriti.
I možda ne moram.
Naučila sam prihvatiti neobjašnjivo. Jer i ono što ne razumijemo može biti dio našeg svijeta. Dio naše priče.
Ako želiš, mogu ti napraviti i:
naslovnicu za ovu priču (ako je objavljuješ na blogu),
kratki teaser za društvene mreže (Instagram, Facebook, TikTok),
nastavak priče iz druge perspektive (npr. iz tatine ili mamine),
ili stiliziranu verziju za pripovijedanje u podkast formatu.
Samo reci u kojem pravcu želiš ići.
