Većinom se u Ginisovoj knjizi nakaze uspjesi koji se bezuju za velike poduhvate, egizibicije ili činove hrabrosti. Ali, sudbina mladića iz Austrije je dokaz da postoje i zapisi koji nastaju potpuno nenamjerno u najstrašnijim okolnostima.
Andreas Mihavec, tada tek osamnaestogodišnji šegrt, postao je 1979. godine nosilac neslavnog rekorda – čovjek koji je najduže preživio bez hrane i vode u pritvoru. Njegova priča je istovremeno potresna i fascinantna, jer otkriva koliko daleko ljudsko tijelo i duh mogu ići u izdržavanju ekstremnih uvjeta.
- Početak tragedije: Andreas je bio u automobilu koji je bio uključen u saobraćajnu nesreću. Iako nije bio kriv, policija ga je privela, a ono što je slijedilo pretvorilo je njegov život u noćnu moru.
Sve je počelo jednim običnim danom, no nesreća koju je doživio zauvijek će promijeniti njegov život. Trojica policajaca koji su bili zaduženi za slučaj jednostavno su ga – zaboravili. Svaki je od njih vjerovao da je mladić već pušten, a kada je njegova majka pokušala saznati gdje se nalazi, nailazila je na zid šutnje i ravnodušnosti. Nemar i nepažnja trojice službenika doveli su do toga da je Andreasov život visio o koncu.
- Zaboravljeni u pritvoru: Andreas je smješten u ćeliju koja se nalazila u podrumu policijske stanice. Ta lokacija bila je kobna jer su mu onemogućili da pozivima u pomoć dopre do ikoga.
Zatvoren u tami, bez hrane i vode, Andreas je danima pokušavao dozvati pomoć. Vikao je, lupao, nadajući se da će ga netko čuti, ali zidovi su bili isuviše debeli, a podrum predaleko od svakodnevne vreve. Dan za danom prolazio je, a on je ostajao sam, iscrpljen. Tek kada se iz ćelije počeo širiti neugodan miris, jedan policajac slučajno je otkrio što se krije iza vrata – iscrpljenog, ali još uvijek živog mladića.
- Nijedna pomoć: Za devetnaest dana, Andreas je preživljavao samo na kapljicama kondenzovane vode s zidova.
Priča je ubrzo dospjela u javnost i šokirala cijelu Austriju. Mladi šegrt proveo je devetnaest dana bez hrane, oslanjajući se samo na kapljice kondenzirane vode sa zidova kako bi ostao živ. Njegova tjelesna težina pala je za čak 24 kilograma, a oporavak je trajao mjesecima. Iako je preživio, ovaj podvig ga nije ispunio ponosom – jedino što je želio bilo je da se nikada nije našao u toj situaciji.
- Fizičke posljedice: Nakon svega, Andreas je izgubio značajnu količinu težine, a oporavak je bio dug i bolan.
Tri policajca – Markus Veber, Hajnc Ceheter i Ervin Šnajder – izvedena su pred sud, no kako se nije moglo dokazati tko je od njih bio najodgovorniji za nemar, svi su novčano kažnjeni s po oko dvije hiljade eura. Javnost je bila ogorčena, smatrajući da takva kazna nije ni blizu dovoljna u odnosu na ono što je mogao biti smrtni ishod. Izostanak ozbiljnije kazne ostavio je gorak ukus, a sam Mihavec dugo je nosio posljedice, i fizičke i psihičke.
- Zastrašujuća kazna: Tri policajca su kažnjena novčano, ali društvo je smatralo da kazna nije odgovarala ozbiljnosti propusta.
Takvi događaji podsjećaju nas koliko je krhka granica između svakodnevne rutine i tragedije. Prema pisanju portala Blic.rs, slični slučajevi zaboravljenih pritvorenika i danas se događaju u svijetu, što pokreće pitanje nadzora i kontrole u policijskim institucijama. Stručnjaci upozoravaju da nemar, ma koliko sitan izgledao, u zatvorskim i pritvorskim okolnostima može da preraste u katastrofu. Mihavecov slučaj postao je simbol sistemskih propusta, ali i izdržljivosti jednog čovjeka.
- Simbol izdržljivosti: Mihavecov slučaj postao je simbol ljudske upornosti, ali i neodgovornosti sistema.
Dok su javnost i mediji pratili njegovu borbu za život, ostajalo je i naučno pitanje: kako je moguće da ljudski organizam izdrži gotovo tri sedmice bez hrane i vode? Ljekari su zaključili da je upravo kondenzovana vlaga na zidovima podruma bila ono što je spasilo njegov život. Pio je kapljice koje su se skupljale po hladnoj površini, a svaki gutljaj značio je još jedan dan nade. To je nevjerovatno svjedočanstvo o instinktu preživljavanja i ljudskoj upornosti u najtežim uvjetima.
- Medicinsko objašnjenje: Kondenzovana voda bila je jedini izvor tekućine koja je pomogla Mihavecu da preživi.
Portal CdM.me u Crnoj Gori prenio je priču, naglašavajući emotivnu dimenziju cijelog događaja – majku koja je bezuspješno tražila sina, birokraciju koja je odbijala da reaguje, i mladića koji je u tami i samoći čekao da li će ikada vidjeti svjetlo dana. Taj emotivni sloj priče pokazuje koliko sistemske greške mogu uništiti živote običnih ljudi.
- Emocionalni aspekt: Priča uključuje duboku emocionalnu bol obitelji, a ne samo fizičke patnje mladića.
Psiholozi smatraju da su mentalna snaga i vjera u opstanak bili presudni faktori. Mnogi ljudi bi u takvim okolnostima klonuli i izgubili volju za životom, ali Andreas se držao, boreći se sa svakim gutljajem i svakim udahom. Njegova priča se, osim u Austriji, širila i regionom, gdje su je mnogi mediji koristili kao primjer izdržljivosti.
- Mentalna snaga: Iako se nalazio u najgorim uvjetima, Andreasova volja za životom bila je ključna za njegov opstanak.
Ipak, ne treba zaboraviti ni širu pouku – da institucije moraju biti odgovorne, da se mora poštovati osnovna procedura i da je ljudski život uvijek na prvom mjestu. Portal Avaz.ba iz BiH istakao je da se ovaj slučaj i danas proučava kao primjer kako kombinacija nemara i nedostatka komunikacije može dovesti do tragedije. U isto vrijeme, istakli su da je Mihavecova volja za životom dokaz da čovjek može izdržati i nezamislive okolnosti, ukoliko ne odustane.
- Pouka za institucije: Nemar i nedostatak komunikacije mogu imati katastrofalne posljedice.
Danas, decenijama nakon što se sve odigralo, ime Andreasa Mihaveca ostaje zapisano u Ginisovoj knjizi, ali ne kao ponosni podvig već kao podsjetnik na tragediju koja je mogla biti spriječena. Njegova priča služi i kao opomena i kao inspiracija. Opomena sistemima da ne smiju dozvoliti ovakve greške, a inspiracija ljudima da vjeruju u snagu svog tijela i duha.
- Tragedija kao opomena: Mihavecova priča nas podsjeća na važnost odgovornosti i ljudske izdržljivosti.
Na kraju, svijet ga pamti kao mladog šegrta koji je preživio ono što se činilo nemogućim – devetnaest dana u tami, gladi i žeđi, oslanjajući se samo na kapljice vode sa zidova. Njegova sudbina podsjeća nas da i u najmračnijim trenucima postoji nada, a ponekad je upravo ta nada najjače oružje koje čovjek posjeduje.
