U danasnjem clanku donosimo Vam emotivnu pricu Amir Šečić,ostavljenog sa svega 3 dana nakon rodzenja,saznajte…
Kada je imao svega tri dana, ostavljen je u tuzlanskom domu za nezbrinutu djecu. Njegov prvi susret sa svijetom bio je bez topline, bez dodira majke, bez ijednog poznatog glasa. U trenutku kada se život tek rađa, Amir Šečić je osjetio ono što većina ljudi nikada ne bi trebalo – odbačenost.
Od prvih dana rastao je u instituciji. Tamo su ga hranili, oblačili i učili osnovnim stvarima, ali ono što mu je najviše nedostajalo bila je emocionalna sigurnost. Nije znao šta znači majčin zagrljaj, niti kako zvuči očev glas. Kroz godine, često je gledao kako druga djeca odlaze s roditeljima na vikend ili praznike, dok je on ostajao. U njegovom srcu rasla je praznina, ali i jedno pitanje koje ga je pratilo iz dana u dan – zašto?
Njegovo djetinjstvo bilo je tiho, iako je unutar njega vrištalo mnogo neizgovorenih riječi. Kroz godine boravka u domu, navikavao se da traži smisao u malim stvarima. Bio je jedan od onih dječaka koji više posmatraju nego što govore, i koji iz pogleda drugih pokušavaju shvatiti ono što im nikada nije rečeno. Umjesto igračaka, imao je riječi. Papir i olovka postali su njegovo oružje.
Kada je napunio osamnaest godina, odlučio je da potraži ženu koja mu je dala život. Pojavio se pred njenim vratima, sa srcem punim iščekivanja i bojazni. Pitanje koje je nosio godinama želio je konačno izgovoriti. Ali ono što je uslijedilo bio je trenutak koji mu je zauvijek promijenio pogled na sve. Rekla mu je da je taj dan za nju kao i svaki drugi, da ne zna zašto je došao. U tom trenutku, Amir je shvatio da majčinstvo ne dolazi samim rođenjem, nego ljubavlju, brigom i prisutnošću. Tog dana, rekao je sebi da se više nikada neće vratiti kod nje.
Život mu nakon izlaska iz doma nije postao lakši. Bez podrške, bez krova nad glavom, krenuo je da radi i živi samostalno. Otišao je u Njemačku, gdje je pokušavao pronaći svoj put. Radio je različite poslove, ali ni tamo nije pronašao mir. Sve ono što je nosio u sebi moralo je jednom izaći van. Tada je odlučio da napiše knjigu. Nije želio sažaljenje, nije tražio opravdanja. Njegova priča bila je istinita, sirova i oslobađajuća.
U knjizi je iznio sve – osjećaje koje nije mogao podijeliti s nikim, godine tuge i unutrašnje borbe, snagu koju je morao pronaći sam. Umjesto osvete, izabrao je riječ kao terapiju. Njegova osveta nije bila mržnja, već uspjeh. Htio je da pokaže da iz najdublje boli može niknuti snaga, i da su suze koje su tiho padale u djetinjstvu bile temelj za čovjeka koji zna voljeti, iako to nikad nije naučio.
Danas, Amir ne krije svoje porijeklo. Ponosno nosi i svoju srebreničku krv, i svoje tuzlanske uspomene, koliko god bile teške. Ne osjeća stid, već hrabrost. Njegova priča više nije samo njegova – ona pripada svima koji su zanemareni, ostavljeni, zaboravljeni. Pokazuje da iz tame može doći svjetlost, ako se čovjek ne preda.
Iako nije imao dom, stvorio je svoj. Iako nije imao roditelje, izgradio je sebe kao čovjeka vrijedan poštovanja. Njegove riječi danas inspirišu mnoge, posebno mlade ljude koji misle da nemaju izlaz. Njegov život je dokaz da porodica ne mora biti krvna veza – porodicu grade oni koji ostanu uz vas kad svi drugi odu.
U njemu više nema gorčine. Ostala je samo odlučnost da nikada ne zaboravi odakle je krenuo. I da svakim novim danom, svakom stranicom, svakim dahom – pokaže da je vrijedan, dovoljno dobar i da pripada
