Danas ćemo pisati o dirljivoj priči koaj govori o dječaku koji je imao jako izražen talent za muziku. U nastavku ćemo pisati kako su pojedini faktori promjenili sudbinu djeteta koje je upoznao svijet kroz zvuke klavira.
Muzička škola “Amadeus” dugo je slovila za ustanovu u kojoj se okupljaju djeca iz bogatih i uglednih porodica. Ispred njene zgrade svakodnevno su se parkirali skupi automobili, a roditelji su dolazili u odijelima i s telefonima koji su stalno zvonili. Unutar zidova škole vladala je atmosfera prestiža, savršenstva i visokih očekivanja, dok su se hodnicima širili zvuci klavira, violina i glasova djece koja su od malih nogu učena da pripadaju vrhu društva.
U tom svijetu rijetko je ko obraćao pažnju na one koji nisu dio reflektora. Među njima je bila Ana, žena tihe naravi koja je svake večeri dolazila da čisti učionice nakon završetka nastave. Ulazila je na sporedna vrata, noseći kantu i krpu, nastojeći da bude neprimjetna. Sa sobom je uvijek vodila sina Nikolu, dječaka skromnog izgleda, ali izuzetno dubokog unutrašnjeg svijeta.
Dok je Ana obavljala svoj posao, Nikola je sjedio u maloj prostoriji i pretvarao se da radi domaće zadatke. Međutim, njegova pažnja bila je usmjerena na nešto sasvim drugo. Zvuci instrumenata koji su još odzvanjali školom u njemu su budili snažne emocije. Muzika je za njega predstavljala:
- bijeg od svakodnevice
- utočište od siromaštva
- prostor u kojem se osjećao slobodnim
Posebno ga je privlačio klavir. Nakon časova, često je pronalazio zgužvane note koje su druga djeca bacala jer su im dosadile. Za Nikolu su one bile pravo blago. Kod kuće ih je pažljivo ispravljao, posmatrao simbole koje nije uvijek razumio, ali ih je osjećao srcem. Svaki znak na papiru za njega je imao značenje, kao da mu govori jezikom koji samo on čuje.
Jedini koji je primijetio da se u školi dešava nešto neobično bio je stari domar Jovo. Navikao na tišinu večeri, jedne noći je, dok je kiša tiho padala, začuo muziku iz podruma. Zvuk je bio snažan, emotivan i dubok, potpuno neočekivan za zapušteni prostor u kojem je stajao stari, gotovo zaboravljeni klavir.
Kada je sišao niz stepenice, ugledao je Nikolu kako svira zatvorenih očiju, potpuno stopljen s instrumentom. Dječakova pojava bila je skromna, ali ono što je izlazilo iz njegovih prstiju bilo je izuzetno. Jovo je tada shvatio da pred sobom ima:
- prirodni talenat
- dijete bez ikakvog formalnog obrazovanja
- iskrenu emociju koja se ne može naučiti
Uplašen da će biti kažnjen, Nikola je prekinuo svirku i zaplakao, moleći domara da ne kaže majci. Strahovao je da će Ana izgubiti posao zbog njega. Umjesto prijekora, Jovo mu je pružio razumijevanje i obećao da će ga zaštititi. Takođe je odlučio da o svemu obavijesti nekoga ko ima moć da promijeni situaciju.
Već sljedeće večeri u podrumu se pojavio direktor škole, profesor Martini. Isprva sumnjičav, nije očekivao mnogo. Međutim, čim je Nikola dotakao dirke, profesor je ostao bez riječi. Pred njim nije stajalo obično dijete, već dar koji se ne stvara radom, već se nosi u sebi.
Vrhunac svega desio se na danu otvorenih vrata, pred punom salom roditelja i učenika. Nakon niza korektnih, ali bezličnih nastupa, najavljeno je posebno iznenađenje. Nikola je izašao na scenu u pozajmljenom odijelu, dok je Ana u publici sjedila zbunjena i uplašena. Kada je dječak počeo da svira kompoziciju posvećenu majci, sala je utihnula.
Muzika je govorila o:
- siromaštvu
- ljubavi
- nadi
- snazi majčinske žrtve
Publika je reagovala iskreno, a emocija je nadjačala sve društvene razlike. Tog trenutka postalo je jasno da talent ne poznaje status, bogatstvo ni privilegije, već samo iskrenu strast i priliku da bude viđen.
