Ovo je jedna smjesna prica o dedi Šefi,naime dedo hoće ženu ali koja mora ispunjavati dva uslova,nasmijite se do suza i proćitajte u nastavku teksta……
Na obroncima planina, u selu koje više poznaje zvuk vjetra nego automobila, živi Šefo Mujanović – čovjek jednostavnog života, ali osebujne filozofije. Njegova potraga za ženom, i to s dva neobična uslova, postala je priča koja se prepričava po cijelom kraju, a i šire.
- Šefo je ušao u svoje sedmo desetljeće života bez mnogo pompe. Njegova svakodnevica ispunjena je brigom o stoci, radom na zemlji i tišinom koja mu daje prostor za razmišljanje. Nikada nije bio čovjek koji trči za luksuzom. Za njega je prava vrijednost ono što se može pojesti, popiti i što ti ostane na duši kad sve utihne.
Ali i takav čovjek, usidren u svoje navike, u jednom trenutku osjeti da bi bilo lijepo imati nekog s kim će podijeliti i tišinu i hljeb. Zato je, skromno i bez puno okolišanja, rekao mještanima da traži ženu – ali uz dva jasna uslova.
– “Prvo, mora biti zdrava. Drugo, neka zna živjeti skromno. Ako nema to dvoje, nek’ ide dalje, nije za mene” – izjavio je Šefo pred okupljenima u mjesnoj prodavnici, izazivajući val smijeha, ali i potpunog razumijevanja kod starijih ljudi.
Za njega zdravlje nije pitanje luksuza, nego preduvjet za zajednički život. Zna on dobro koliko je teško kad tijelo izdaje, a nemaš nikog da ti dodá ni čašu vode. A skromnost? To je, kaže, najveća vrlina u vremenu kad ljudi gledaju slike tuđih života na telefonu, a zaborave na ono što je pred njima.
Mještani ga opisuju kao čovjeka oštra jezika, ali meka srca. Kad priča o braku, iz njega izbija neka stara mudrost, pomiješana s humorom:
-
“Žena i ja moramo biti kao dvije volovske zaprege – zajedno vuku, ili će kola propasti.”
-
“Nije žena da se po kući ganja i svađa, nego da zajedno sjedimo i gledamo vatru u peći.”
Njegova kuća stoji na uzvišenju, s pogledom na rijeku. Nema luksuznih stvari, ali ima uredno dvorište, pokošenu travu i klupu na kojoj Šefo voli sjediti kad sunce zalazi. Kaže da bi volio da mu se na toj klupi pridruži žena s kojom bi popio kafu i podijelio tihe misli, ali i svakodnevne brige.
Ljudi iz okolnih sela često kažu da je Šefo “posljednji od onih pravih domaćina”. Nikada nije bio škrt ni za savjet ni za pomoć. Ako nekome treba drvo da nacijepa, on prvi dođe s sjekirom. Ako se dijete uplaši krave na putu, on ga prevede preko. Ali kad je riječ o njegovom životu, Šefo postavlja jasne granice.
– “Neka žena bude zdrava i skromna. Ljepota i pare neće ugrijati kuću zimi” – govorio je, dok bi se osmijeh pojavio ispod njegovih brkova.
- Iako je većina mladih danas u potrazi za idealnim životnim partnerima s beskonačnim spiskovima zahtjeva, Šefina dva uslova djeluju gotovo revolucionarno jednostavna. Ali možda upravo u toj jednostavnosti leži i tajna pravog života.
Za sada, Šefo živi sam, ali nije očajan. Svaki dan provodi radeći ono što najbolje zna –
obrađuje vrt, hrani stoku i pazi da kuća uvijek bude spremna da primi gosta. A ako se pojavi žena koja ispunjava ta dva skromna uslova, vrata će joj biti širom otvorena.
– “Ako ne dođe, opet dobro. Bar sam miran. Ali ako dođe… onda ću imati s kim da dijelim tišinu. A tišina je, moj sinko, zlata vrijedna” – završava Šefo, gledajući u daljinu, s onim blagim osmijehom koji odaje čovjeka pomirenog sa sobom i životom
