Mnogi ljudi kroz život nose posljedice teškog odrastanja, iako to često uspješno skrivaju iza osmijeha i svakodnevnih obaveza. Tek kasnije postaje jasno koliko rana iskustva mogu oblikovati ponašanje, emocije i odnose sa drugim ljudima.
Djetinjstvo bi trebalo predstavljati period sigurnosti, podrške i bezbrižnosti, ali za neke osobe ono je bilo obilježeno osjećajem straha, hladnoće i stalne napetosti. Kada dijete odrasta bez dovoljno ljubavi, razumijevanja i emocionalne stabilnosti, posljedice se često prenose duboko u odraslo doba. Iako mnogi misle da vrijeme samo po sebi liječi sve rane, psiholozi upozoravaju da iskustva iz ranih godina ostavljaju tragove koji utiču na način razmišljanja, donošenje odluka i povezivanje sa drugima.
Jedan od najčešćih obrazaca ponašanja kod osoba koje su odrasle u emocionalno nestabilnom okruženju jeste nelagoda kada prime pohvalu ili kompliment. Umjesto da jednostavno prihvate lijepe riječi, oni ih umanjuju, odbacuju ili čak pokušavaju promijeniti temu razgovora. Razlog za to krije se u dubokom osjećaju da nisu dovoljno vrijedni pažnje i priznanja. Tokom odrastanja često su slušali kritike umjesto podrške, pa su s vremenom razvili uvjerenje da ljubav i prihvatanje moraju zaslužiti stalnim dokazivanjem.
Takvo iskustvo često dovodi do pretjeranog osjećaja odgovornosti. Djeca koja nisu imala siguran oslonac vrlo rano nauče da se moraju oslanjati samo na sebe. Upravo zato u odrasloj dobi preuzimaju previše obaveza, rijetko traže pomoć i imaju osjećaj da sve moraju držati pod kontrolom. Kod njih se razvija uvjerenje da je pokazivanje slabosti opasno i da uvijek moraju biti spremni na najgore. Zbog toga njihov organizam ostaje u stalnom stanju napetosti i pripravnosti.
Psiholozi ističu da se ta unutrašnja napetost može primijetiti i kroz svakodnevne reakcije. Takve osobe često burno reaguju na promjene tona glasa, iznenadne zvukove ili neočekivane situacije. I kada nema stvarne opasnosti, tijelo reaguje kao da prijetnja postoji. To pokazuje koliko trauma iz ranog perioda može ostati prisutna i onda kada razum govori da nema razloga za strah.
Još jedna česta osobina jeste perfekcionizam. Na prvi pogled djeluje kao želja za uspjehom i urednošću, ali iza toga se često krije dubok strah od greške i odbacivanja. Osobe koje su odrastale uz stalne kritike vjeruju da moraju biti savršene kako bi bile prihvaćene. Svaka greška za njih predstavlja mogućnost osude ili razočaranja. Perfekcionizam tada ne postaje znak ambicije, već način da se izbjegne bol i osjećaj manje vrijednosti.
Pored toga, mnogi razviju naviku da se neprestano izvinjavaju, čak i kada nisu krivi ni odgovorni za određenu situaciju. Riječ „izvini“ postaje način da smire okolinu i izbjegnu sukobe. Takve osobe često stavljaju potrebe drugih ispred svojih i teško izgovaraju jednostavno „ne“. Još u djetinjstvu naučili su da moraju pažljivo pratiti raspoloženja drugih kako bi izbjegli probleme, pa taj obrazac nesvjesno prenose i u odrasli život.
Posebno težak izazov predstavljaju emotivni odnosi. Kada dijete ne dobije dovoljno sigurnosti i podrške od onih kojima je najviše vjerovalo, kasnije teško razvija povjerenje prema drugima. Zbog toga mnogi grade emocionalne zidove i drže distancu kako bi se zaštitili od novog razočaranja. Neki stalno traže potvrdu ljubavi i pažnje, dok drugi bježe čim odnos postane ozbiljan. Iako djeluju potpuno različito, oba ponašanja proizlaze iz istog straha – straha od povrede i napuštanja.
Veliki problem predstavlja i osjećaj da nikada nisu dovoljno dobri, bez obzira na uspjehe koje postižu. Čak i kada ih drugi cijene i podržavaju, oni često osjećaju unutrašnju prazninu i samokritiku. Mnogi cijeli život provedu pokušavajući dokazati svoju vrijednost kroz posao, uspjeh ili odobravanje drugih ljudi. Međutim, taj osjećaj rijetko nestaje dok se ne suoče sa uzrocima koji potiču još iz ranog djetinjstva.
Stručnjaci naglašavaju da ključ oporavka nije u osuđivanju sebe zbog tih osobina, nego u razumijevanju zašto su nastale. Obrasci ponašanja koji danas djeluju iscrpljujuće nekada su bili način preživljavanja u nesigurnom okruženju. Najvažniji korak ka unutrašnjem miru jeste razvijanje suosjećanja prema sebi i prihvatanje činjenice da niko ne mora biti savršen da bi zaslužio ljubav i poštovanje.
Ljudi koji nose ovakve nevidljive ožiljke nisu slabi niti trajno slomljeni. Naprotiv, često su razvili ogromnu unutrašnju snagu kako bi preživjeli periode kada su najviše trebali zaštitu i razumijevanje. Ozdravljenje počinje onda kada osoba prestane sebe kažnjavati zbog prošlosti i kada nauči da prema sebi pokaže istu nježnost i pažnju koju je nekada tražila od drugih.
