Subotičanka Amadea Sic, koja sada ima 27 godina, otkrila je svoju neizlečivu bolest – plućnu hipertenziju – još kao dete. U 21. godini podvrgnuta je dvije transplantacije pluća. Međutim, u njenim očima ništa nije izgledalo kao nepremostiva prepreka.
Znala je da će bez obzira na to koliko je sudbina kušati, ponovo duboko udahnuti i osjetiti svu ljepotu života. Sa 17 godina Amadea je osjetila prve simptome – nedostatak daha. U početku je pokušavala da ignoriše situaciju govoreći sebi da će sve biti gotovo i da nema čega da se plaši. Međutim, kada nije mogla da diše nakon što se popela na prvi sprat, shvatila je da ima ozbiljnih zdravstvenih problema.
“Pre nego što budete stavljeni na listu za transplantaciju, vaš lekar će vas uputiti na sve neophodne testove kako bi vam pronašli kvalifikovanog donora. A vi nastavljate da živite svojim normalnim životom svaki dan, čekajući da se donor pojavi. Nažalost, šta vas čeka je Za to vrijeme važno je da ostanete što snažniji dok sama operacija počne i brži oporavak, međutim, Amadea ne dozvoljava sebi da razmišlja o mogućnosti da ne stigne do kraja Za nju nije bilo predaje, odustajanja, već je bila ljubav i želja za nečim ljepšim.
https://www.facebook.com/photo.php?fbid=990405591043825&set=a.121406637943729&type=3&ref=embed_post
“Nikad mi nije palo na pamet da neću uspjeti ili preživjeti. Još sam bio dijete i život je tek počinjao. U početku nisam ni razmišljao o transplantaciji jer je to bilo nešto nezamislivo i nedovoljno shvaćeno u to vrijeme. tog puta, ali sam mislio da mogu da se izlečim prirodnim putem, probao sam razne biljke, sokove, paprike…“ „Imao sam druge stvari na umu tada, zaljubio sam se i želeo sam da uživam u svakom danu sa prijateljima i sa moja porodica, otišao sam na fakultet i nastavio normalan život sa svojim vršnjacima, ali kako je vrijeme odmicalo, moje želje i potrebe su se sve više udaljavale.” Međutim, napomenula je da nikada nije dozvolila da je bolest porazi. Ona gleda svog neprijatelja u oči i postavlja sebi samo jedno pitanje – “Kako da ga uništim?”.
“Kada razmislim o tome, ne mogu reći da imam negativne misli, više tuge jer želim postići više u životu a da me ne guše. Takođe mi je žao što me moja porodica vidi ovakvog “Mogu tolerirati strah jako dobro jer uživam u naletu adrenalina i pokušavam da se borim protiv tuge tokom dana ispunjavajući svoj um dobrim i srećnim stvarima o kojima sam razmišljao dan ranije. „Sve je to samo noćna mora. , neverovatno je da imam neizlečivu bolest. , ali mi nikada ne pada na pamet zašto sam bolestan, već kako da se riješim toga. “
