Današnji članak smo posvetili patrijarhu Pavlu. On nas je napustio ali njegove riječi i djela su i dalje prisutni među nama. Bio je simbol mudrosti, skromnosti i duhovne snage.
Njegove reči i danas imaju moć da dotaknu ljude, naročito one koji se bore sa tugom i nesrećom. Jedna priča, koju je u jednoj emisiji ispričao profesor Nenad Gugl, prenosi se kao snažan podsjetnik da život nije samo naš lični izbor, već i odgovornost.
Ta priča govori o majci koja je izgubila sina, i to na najteži mogući način – jer je sam sebi oduzeo život. Njena bol bila je tolika da je tražila utehu i smisao u nemogućem. Znala je da pravila Crkve ne dopuštaju da se održi opelo onima koji su digli ruku na sebe, ali želja da pronađe bar trunku nade tjerala ju je da potraži odgovor. Sveštenik kojem se obratila bio je nemoćan da joj pomogne i predložio joj je da se obrati Patrijarhu Pavlu.
Majka je satima čekala ispred Saborne crkve, drhteći od tuge i nade. Kada se Pavle pojavio, skupila je snage i pitala: može li njenom maloletnom sinu biti služeno opelo, iako je digao ruku na sebe? Patrijarh je zastao. Nije govorio o pravilima, nije nabrajao kanone niti iznosio dugačke teološke rasprave. Samo je tiho izgovorio tri riječi: „Život je dužnost.“
- Te riječi nisu bile osuda, već poziv na razumevanje.
- Bile su podsjetnik da je život dar, ali i obaveza koja nam je povjerena.
- Onaj koji ga nije dao – ne može ni sam da ga oduzme.
Za majku, u tom trenutku, te riječi bile su kao svjetlost. Razumela je da njen sin, iako posrnuo, nije bio potpuno izgubljen, jer smisao života prevazilazi individualni čin. Pavlova snaga ogledala se upravo u toj jednostavnosti – rekao je malo, ali to malo imalo je veću težinu od hiljadu rečenica.
Ono što ovu priču čini vječnom jeste univerzalnost poruke. Svako se, makar jednom, susretne sa težinom života i osjeća da nema izlaza. Ljudi su skloni da vjeruju da sami gospodare svojim postojanjem, ali ovakvi trenuci podsećaju da postoji dublji smisao. Pavlove riječi nisu imale cilj da osude, već da ohrabre: život, ma koliko težak bio, nije privatno vlasništvo, već sveta obaveza.
Slične poruke pronalazimo i u riječima drugih duhovnika. U listu Pravoslavlje često se naglašava da Hristos nije došao da ukloni patnju, već da joj podari smisao. Upravo u tom svjetlu Pavlove riječi zvuče kao lekcija: nije dužnost da život bude lak, već da se nosi ono što nam je dato.
- Pavlove riječi bile su lek, ne pravilo.
- Njegova jednostavnost bila je most između vjere i ljudskog srca.
Njegova blagost, skromnost i duhovna čistoća činile su da ljudi u njemu vide ne samo patrijarha, već čoveka koji govori srcem. Govorio je tiho, ali svaka riječ bila je teška od smisla. Njegova tišina bila je jednako snažna kao i njegove riječi.
Primjeri iz domaćih medija, poput portala RTS Religija, svjedoče da su njegove poruke i dalje prisutne. U arhivskim snimcima vidi se kako je umio da najteže istine objasni najjednostavnijim izrazima. Nije bježao od života, već ga je objašnjavao upravo onakvog kakav jeste.
Majčina bol iz ove priče prenosi poruku svima. Pavlove riječi nisu bile upućene samo njoj – one su bile poruka svima koji ikada pomisle da je kraj rešenje. One podsećaju da nismo mi ti koji određuju kraj, jer nismo mi izvor života.
List Politika često je pisao o njegovoj duhovnoj zaostavštini. Podsjećali su da je Pavle, i dok je bio na čelu Crkve, živio krajnje skromno. Vozio se gradskim prevozom, popravljao svoje cipele, izbjegavao luksuz. Njegov život bio je dokaz da njegove riječi nisu bile teorija, već praksa. Kada čovjek koji nema ništa govori o dužnosti i smislu, jasno je da govori iz iskustva.
Priča o majci i njenom sinu danas je opomena, ali i uteha. Ljudi je prenose jedni drugima jer u tim trima riječima osjećaju snagu. „Život je dužnost“ postala je izreka koja prevazilazi granice religije i primjenjuje se u svakodnevici. Podsjeća da postoje obaveze koje su veće od naših trenutnih osećaja i da svaki dah nosi smisao, čak i kada ga mi ne vidimo.
- To je poruka o nadi, ne o osudi.
- To je poziv da pronađemo snagu u ljubavi i vjeri.
Na kraju, ostaje utisak da Patrijarh Pavle i posle smrti živi kroz svoje riječi. Njegove poruke su postale dio kolektivnog sjećanja. Kada se suočimo sa tugom, očajem ili pitanjem o smislu, dovoljno je da se sjetimo njega – čovjeka koji je u tri riječi znao da kaže sve.
