Kada sam ostala udovica, imala sam tek 28 godina. Ljudi su mi govorili da sam još mlada, da imam vremena, da će sve proći. Ali kako da objasniš da vrijeme staje kad ti se sruši svijet? Muž, čovjek s kojim sam gradila snove, nestao je u trenutku, bez pozdrava, bez oproštaja. Ostala sam sama, s djetetom koje nije znalo šta znači riječ „gubitak“, ali je osjetilo hladnoću u kući.
Bila sam i majka i otac, danima i noćima. Učila sam da popravljam bojler, da pravim palačinke s osmijehom i kad sam jedva disala. Nisam imala vremena da tugujem kao što su to radili drugi. Nisam mogla. Kćerka je trebala mene budnu, nježnu, čvrstu.
Išla sam na posao, vraćala se kući s torbom punom briga, ali uvijek s osmijehom. Naučila sam da krijem suze iza okretanja leđa. Noći su bile moje. Tada bih sjela na krevet, gledala u plafon i u tišini proživljavala dane. Niko nije znao koliko puta sam zaustavljala suze dok sam slagala njene igračke, ili koliko sam puta šaptala njegovo ime u jastuk, da ne čuje.
Godine su prolazile. Naučila sam da živim, ali ne da zaboravim. Nikada nisam tražila sažaljenje, niti sam dozvoljavala da me zovu „sirotom“. Ja sam bila majka lavica, kako bi rekla moja sestra. Iako se nisam tako osjećala – iznutra sam često bila slomljena, ali sam naučila da budem jaka zbog nje.
Jednog običnog dana, vratile smo se kući s pijace. Kupile smo povrće, voće, nešto za ručak. Kafu smo pile zajedno, kao što to činimo svakog vikenda otkad je postala starija. Gledala me je, duže nego inače, a onda rekla:
„Mama, znaš… kad sam bila mala i govorila da imam tatu, ja sam u stvari mislila na tebe.“
Tih nekoliko riječi me je pogodilo dublje od bilo čega. Nisu bile teške, nisu bile bolne – bile su ljekovite. Kao melem na godinama urezanu ranu. Zastala sam, srce mi je brže zakucalo, ali nisam plakala. Samo sam joj se nasmiješila i uzela ruku. Znala sam tada da je vidjela sve. Svaku neprospavanu noć, svaki trud, svaku tišinu koju sam koristila da sakrijem bol.
U tom trenutku, sve ono što sam sebi prebacivala – jesam li dovoljno pružila, jesam li bila primjer, jesam li zakazala – prestalo je imati težinu. Jer jedno dijete koje ti kaže da si bio sve, i otac i majka, znači da si uspio. I to je bila moja pobjeda.
Ona danas ima 18 godina. Zrela je, samostalna, osjetljiva, ali snažna. I ponosna sam, ne samo na nju, već i na nas – jer smo uspjele zajedno. Nije bilo lako. Nekad nismo imale dovoljno ni novca ni vremena. Ali uvijek smo imale jedno drugo.
Ljudi danas lako odustaju. Misle da je ljubav ono što se vidi u porukama, poklonima, fotografijama. Ali ljubav je tiha. Ljubav je ono kad se ne odustaje. Kad nosiš dijete dok ima temperaturu, a sama jedva stojiš. Kad ne kupiš sebi kaput jer je njoj potreban novi ranac. Kad ne pričaš o tome. Samo živiš.
I nikada nisam rekla svom mužu zbogom. Zato što nikada zapravo nije otišao. Bio je tu u njenim očima, u svakoj njenoj pobjedi, u načinu na koji se smije. Možda me ne vidi, ali ja njega osjećam. I kad god me pogleda kao tada, nakon kafe, znam da smo zajedno uradili ono najvažnije – odgajali čovjeka.
Danas, kad pogledam unazad, znam da nisam izgubila, već pronašla snagu koju nikad ne bih imala da nije bilo nje. I shvatam – život ponekad uzme, ali onda tiho vrati, na drugačiji način. Samo moraš imati strpljenja da ga prepoznaš
