Jedna od najpopularnijih jugoslavenskih glumica,bila je u brojnim filmovima i srijama,većinom domaće produkcije.Mali broj ljudi zna da je Božidarku u privatnom životu doživjela nešto teško.
Božidarka je nama najpoznatija po ulozi u filmu “Užička republika”, ali je također ostavila traga u drugim ostvarenjima kao što je “Na putu za Montevideo”. Božidarka Frajt je ponosna majka dvoje djece, sina Tomislava i kćeri, poznate hrvatske glumice Bojane Gregorić Vejzović.
Božidarka Grublješić, rođena u Velikoj Žuljevici kod Kozare, započela je svoj život pod imenom koje će postati poznato kasnije. Nažalost, njena majka Vida stradala je u ustaškom napadu kada je Božidarka imala samo dvije godine, dok je njen otac također poginuo u ratu.
Bogdan Grublješić, Božidarkin otac, aktivno je sudjelovao u Kozaračkom ustanku 1941. godine zajedno sa svoja dva brata i tri sestre. Bogdanova borba okončana je u maju 1942. kada je bio ranjen tokom oslobađanja Prijedora. Iako je bio ranjen, sljedećeg mjeseca našao se u njemačkom zarobljeništvu te je bio prisiljen pobjeći prema Zemunu i Sajmištu. Detalji njegova bijega i dolaska do sela Žabare ostali su nepoznati, budući da nema preživjelih svjedoka koji bi ih mogli ispričati.
Bez oklijevanja se sprijatlejio sa Simom Simićem, novakom u borbi, a kao dokaz tog velikog prijateljstva, Simićev rodni grad sada nosi njegovo ime. Tokom Vidine ofenzive, Božidarkina majk bila je transportirana s Kozare u logor Cerovljane. Na putu su prošli kroz Jasenovac te stigli u selo Klokočevac kraj Bjelovara. Držeći svog jedinca, malenu Božidarku, u zagrljaju, prolazili su kroz selo pod partizanskom kontrolom, gdje je jedne kobne noći odjeknula pucnjava.
Kada su stigli ustaše, oni koji nisu odmah ubijeni bili su prisilno vraćeni u logor. Vida je s porodicom u kojoj je bila smještena prevezena u Sisak i zatvorena u bivšu destileriju. Sutradan su djeca odvojena od majki za koje se sumnjalo da su surađivale s partizanima. Pod okriljem noći, mnogi su likvidirani, uključujući i Vidu Grublješić. Desetogodišnja Radosava Ljubišić, stanovnica Vrištika pod Prosarom, svjedoči o događajima iz prve ruke. Ona opisuje situaciju na sljedeći način:
“Tokom ljeta, Nijemci su stigli.Kao neki vid odgovora, moja majka je spakirala nešto hrane, a mi smo se pridružili ostatku zajednice na Kozari. Međutim nakon samo četiri dana komšije su nam javile da su Nijemci otišli. Na putu natrag u selo, zatekao nas je poražavajući prizor: sve je bilo uništeno,sve je izgorilo.
Nakon što su našu mušku djecu odmah odvojili, smjestili su nas u vagone i krenuli smo na dugotrajno putovanje. Tokom jednog stajanja, vrata su kratko otvorena da se ne bi ugušili, ali su nam bili strogo zabranjili da izlazimo van. Nisam imala pojma gdje su me smjestili nakon odvajanja od majke – možda u Sokolskom domu, Solani, teslićkom bazenu ili samostanu Sveti Vinko u Sisku.”
Ono što je poznato jest da je 16.oktobra 1942. iz Siska transportirana skupina od 566 malene djece, svako s brojem i iskaznicama. Tridesetero djece smješteno je u prihvatilište Crvenog križa u Kukuljevićevoj 19, a među njima je bila i Božidarka.
Doktorica Desanka Risanović-Štampar djelotvorno je smanjila smrtnost u tim prihvatilištima brzim izdvajanjem jače djece i njihovim smještajem u odgovarajuće porodice.
