Prošla su tri mjeseca od kako je Goran Marić u komi. Doktori su dali svoju dijagnozu u kojoj je rečeno da je u dubokom vegetativnom stanju, bez nada da će se probuditi.
Obitelj Gorana našla se u teškoj situaciji, suočena s mogućnošću njegove trajne nesvijesti. Počeli su raspravljati o tome što učiniti s njegovom imovinom, tvrtkom i naslijeđem koje je izgradio kroz pedeset godina napornog rada. Izgledalo je kao da je sve gotovo, da su svi pokušaji da se nešto promijeni uzaludni. U tim tihim, bespomoćnim trenucima, dogodilo se nešto nevjerojatno.
- Obitelj je bila suočena s mogućnošću da je sve gotovo.
- Svi su pokušavali smisliti rješenje za njegovu imovinu i naslijeđe.
Tigrasta, mršava mačka, s smeđim i bijelim mrljama na svom krznu, ušuljala se kroz odškrinuti prozor bolničke sobe 312. Nitko nije primijetio kako je ušla, niti tko je bila. Mačka je jednostavno nestala u sobi i nije se pomakla dok se medicinska sestra nije vratila. Kad je ušla, zatekla je prizor koji je izazvao paniku. Mačka je ležala uz Goranov krevet, nježno šapom dodirujući njegovo lice, kao da ga pokušava probuditi.
- Mačka je ušla u sobu i počela se ponašati na nevjerojatan način.
- Ležala je uz Goranov krevet, dotaknuvši mu lice, kao da ga pokušava probuditi.
Sestra je vrisnula, ispustivši poslužavnik s lijekovima, a zvuk metalnih predmeta koji su zveckali o pod mogao je se čuti kroz cijeli hodnik. Mačka nije reagirala, ostala je nepomična dok je sestra pokušavala pomaknuti je. S tom namjerom pokušala je otjerati životinju, ali ona se zakvačila za plahtu, upirući kandže u tkaninu i odbijajući se pomaknuti.
„Hajde, makni se! Psi, mačke… ovo još nisam vidjela…“, mrmljala je sestra, ne vjerujući svojim očima.
Tada je u sobu ušao doktor Luka Horvat, mladi neurološki stručnjak. Zaustavio se na vratima, promatrajući scenu koja mu nije bila jasna. Nakon što je sestra uspjela stati, Luka je podigao ruku i rekao: „Stanite. Pogledajte mu lice.“ Sestra je pogledala prema bolesniku i zamrznula se na mjestu. Jedna suza niz Goranove obraze polako je skliznula.
- Goranova suza bila je ključan trenutak u ovoj situaciji.
- Suza nije mogla biti ignorirana, jer je to bio znak da nešto nije uobičajeno.
„Nemoguće“, promrmljao je liječnik, prišavši bliže. „Osoba u dubokom vegetativnom stanju ne ispušta emocionalne suze.“ Doktor je izvadio malu lampicu i posvijetlio Goranu u zjenice, ali nije bilo nikakve reakcije. No, suza je i dalje bila tu, vlažeći jastuk. Sestra, još uvijek u šoku, nije mogla vjerovati što je vidjela.
„Moram nazvati obitelj“, izgovorila je, još uvijek nesvjesna što se dogodilo.
Mačka, dok su svi bili u šoku, nastavila je mjaukati, sada glasnije, kao da doziva nekoga. Dr. Luka ju je promatrao s nevjericom. Zamišljeno je gledao mačku, jer se činilo kao da je ona nekako povezana s Goranom, kao da ga prepoznaje.
„Neka za sada ostane“, rekao je tiho. „Želim vidjeti hoće li se dogoditi još nešto.“
Poziv koji je stigao na mobitel Danijele Marić, Goranove kćeri, bio je ništa manje zbunjujući. Bio je to poziv od sestre iz bolnice, u 23 sata. Danijela je sjedila kod kuće, gledajući film, pokušavajući se opustiti i zaboraviti na sve brige, kada je iznenada ugledala broj bolnice na ekranu. Na trenutak je pomislila da bi mogla ignorirati poziv, ugasiti mobitel i pretvarati se da spava, ali nešto ju je nagnalo da se javi.
„Gospođo Marić, morate doći u bolnicu. Dogodilo se nešto s vašim ocem“, čula je sestru.
- Danijela je osjetila naglu potrebu da ode u bolnicu.
- Poziv je bio iznenadan i izazvao je nervozu, ali nije mogla ignorirati situaciju.
„Je li… je li umro?“ upitala je Danijela, drhtavim glasom, osjećajući kako joj srce lupa od stresa. Unatoč godinama udaljenosti i ljutnje prema svom ocu, ove su je riječi pogodile.
„Ne, nije to. Ali morate doći. Hitno je.“
S tim je prekinula vezu, zgrabila torbicu, ključeve i izjurila iz stana, ostavivši vrata nezatvorena. Put do bolnice je bio dug, svaki crveni semafor na putu činio se kao vječnost, dok je Danijela razmišljala kada je zadnji put posjetila svog oca – prije tri tjedna? Četiri? Sjećanje je bilo mutno.
Kad je konačno stigla u bolnicu, trčala je hodnicima, sve dok nije došla do sobe 312. Vrata su bila odškrinuta, a iznutra su se čuli glasovi. Duboko je udahnula, otvorila vrata i ušla. Ono što je vidjela, zasigurno je zauzelo mjesto među najčudnijim i najemotivnijim trenucima njenog života.
- Danijela je došla do bolničke sobe gdje je zatekla nevjerojatan prizor.
- Tigrasta mačka, koja je neobjašnjivo ušla u sobu, bila je uz njenog oca, predući glasno.
Taj prizor bio je iznad svih njezinih očekivanja. Mačka koja je neobjašnjivo ušla u sobu i bila uz Gorana, bila je najnevjerojatniji dio cijele situacije. Kako bi objasnili tu nevjerojatnu povezanost između čovjeka i mačke, ostalo je pitanje bez odgovora, ali jedan pogled na taj trenutak bio je dovoljan da ostavi sve bez riječi.
- Nevjerojatan prizor mačke koja je bila povezana s Goranom.
- Mačka je ostala uz njega, predući, bez ikakvog objašnjenja.
Danijela je stajala gledajući u sobu, zapanjena i nesvjesna svega što se događalo. Unatoč svim napetostima, spojila je sve detalje i shvatila da je ovaj trenutak odjednom postao simbol nade. Na neki način, mačka je postala poveznica između života i smrti, a veza između njezine obitelji i Gorana postala je još dublja nego što su mogli zamisliti.
