Josip Peakovič je iza sebe ostavio ogromnu umetnićku zaostvstinu a mi Vam u nastavku donosimo kako se kolege oprastju od njega,saznajte više u nastavku clanka….
Vijest o smrti Josipa Pejakovića nije bila samo još jedno saopštenje – bila je to tiha eksplozija tuge koja je za tren ispunila cijeli region. Iako je iza sebe ostavio godine bogate stvaralaštva i života na sceni, bol koju je njegov odlazak izazvao bila je iznenadna, iskrena i sveprožimajuća. Umjetnik takvog kalibra ne umire samo fizički – njegovim odlaskom gasi se svjetionik jednog vremena.
Josip je bio mnogo više od pozorišnog i televizijskog lica. Njegov rad je bio prozor kroz koji je narod mogao gledati sebe – sa svim manama, vrlinama, borbama i nadanjima. Njegove riječi su imale težinu, ne zato što su bile glasne, već zato što su dolazile iz srca. Kroz decenije je postao simbol borbe običnog čovjeka, ali i glas onih koji ga više nisu imali.
Posebnu tugu izrazio je njegov prijatelj, Dragan Stojković Bosanac, koji je preko jednostavne crno-bijele fotografije i nekoliko riječi sažeo ono što su mnogi osjećali, ali nisu znali izgovoriti. “Zauvijek u mom srcu”, napisao je, dajući do znanja da se ne oprašta od kolege, već od brata po duši. Takve riječi ne izgovaraju se lako, a još teže se pišu.
Josipov život bio je obilježen borbom – i privatnom i profesionalnom. Uprkos zdravstvenim izazovima, nikada nije posustao. Operacije, bol i godine nisu ga odvojile od scene. Štaviše, činilo se da ga upravo bol dodatno inspiriše. Publika ga je najviše voljela kada je najdublje bolio – jer tada je govorio najiskrenije.
Svojim monodramama nije samo osvajao scene – osvajao je i duše. Govorio je jezikom naroda, ali ne populistički, već istinski, sirovo i dirljivo. U njegovim ulogama prepoznali su se mnogi – i radnici, i intelektualci, i oni sa margine. Bio je čovjek svih slojeva društva, jer ih je sve nosio u sebi.
Njegova smrt ostavila je prazninu koju neće biti lako popuniti. Ne zbog popularnosti, već zbog autentičnosti. Bio je posljednji u nizu onih koji su vjerovali da umjetnost nije samo posao, već odgovornost. Njegov glas je bio drugačiji jer se u njemu osjećao teret istine, a svaki njegov pogled s pozornice bio je poziv na razmišljanje.
Iza njega ostaju stotine predstava, nebrojeno replika, dokumentaraca, intervjua – ali prije svega ostaju osjećanja. Jer ono što je Josip znao da uradi bolje od svih bilo je da dotakne. Nije želio aplauz radi aplauza – želio je promjenu, makar i u jednoj osobi. I zato su ga ljudi voljeli ne samo kao glumca, već i kao čovjeka.
U vremenu površnosti, on je bio dubina. U vremenu brzine, on je bio pauza. Podsjećao je da smo ljudi, da smo ranjivi, da imamo prošlost koja nas oblikuje i odgovornost da budemo bolji. Njegov rad bio je hram empatije i ogledalo društva – ponekad bolno, ali uvijek potrebno.
Dok kolege, prijatelji i publika oplakuju njegov gubitak, jedan sloj utjehe ostaje. Josip Pejaković je otišao, ali je mnogo više ostavio nego što je ponio. Njegova priča nije gotova, jer će se prepričavati, citirati i prenositi, kao što se prenosila istina koju je nosio.
U trenucima kada tišina govori više od riječi, i kada scena ostaje prazna, ostaje i osjećaj da smo imali sreću što smo živjeli u vrijeme Josipa Pejakovića. Njegov oproštaj nije kraj – to je poziv da pamtimo, da njegujemo ono što je branio i da nikada ne zaboravimo koliko jedna iskrena rečenica može promijeniti živo
