Kad radiš daleko od kuće, novac postane jedini način da kažeš „volim te“. Pet godina sam radila u Austriji kao njegovateljica. Čuvala sam tuđe stare roditelje, dok je moja mama bila sama, osamsto kilometara daleko. I svakog prvog u mjesecu, slala sam joj četiristo eura. „Za lijekove, mama. Da ti ništa ne fali.“ Pet godina. A onda sam, jednog decembra, došla kući bez najave. Otvorila sam vrata. U kući je bilo hladno kao napolju. Mama je sjedila u kaputu, mršava, s ćebetom preko koljena. I u tom trenutku, shvatila sam da moj novac nije stizao tamo gdje sam mislila.
Njegovateljica tuđih majki
Zovem se Danijela. Imam pedeset dvije godine. Prije pet godina, ostala sam bez posla u fabrici. Razvedena, s kreditom koji mi je ostao od bivšeg muža. Jedina ponuda koju sam dobila bila je iz Austrije: njega starijih osoba, u kući, dvadeset četiri sata dnevno.

Mama Mara je tada imala sedamdeset godina. Imala je pritisak i šećer. Rekla mi je, kad sam joj kazala da odlazim: „Idi, dijete. Snaći ću se. Imam tvog brata blizu.“
Brat Bane živi u istom gradu. Radi kao vozač, ima troje djece i malu platu. Dogovorili smo se: ja šaljem novac na njegov račun, jer mama nema karticu, a on joj ga svakog mjeseca nosi.
„Lijekovi su poskupjeli“
Prvog mjeseca, mama me nazvala. „Danijela, hvala ti. Znaš, lijekovi su mi skupi. Ovaj za šećer i ovaj za pritisak. Bez tebe ne bih mogla.“
Narednih pet godina:
- slala sam četiristo eura svakog prvog, ni dana kasnije,
- kad bi mama rekla da je „lijek poskupio“, slala sam još sto,
- sebi nisam kupila ni zimsku jaknu, nosila sam staru, iz fabrike,
- i nisam dolazila kući, jer je karta skupa, a svaki put kad ne dođem, to je još jedan mjesec mamine terapije.
Mama je na telefonu uvijek bila vesela. „Dobro sam, dijete. Sve imam. Ne brini.“
Decembar
Prošlog decembra, gospođa o kojoj sam brinula u Austriji je preminula. Imala sam dvije sedmice do novog posla. I odlučila sam: idem kući. Bez najave. Da iznenadim mamu.
Stigla sam autobusom u šest ujutro. Imala sam ključ. Otvorila sam vrata. I zastala na pragu.
- u kući je bilo hladno. Peć je bila ugašena. Na prozorima, led s unutrašnje strane,
- u kuhinji, u frižideru, bilo je pola hljeba, tri jaja i jogurt,
- a mama je sjedila u fotelji, u kaputu, s vunenom kapom na glavi, s ćebetom preko koljena. Mršavija nego ikad. Kad me ugledala, problijedila je.
„Danijela! Šta… šta ćeš ti ovdje? Zašto nisi javila?“
Bane
Prva pomisao mi je bila: Bane. Troje djece. Mala plata. Moj novac ide preko njegovog računa. Pet godina mi brat uzima novac namijenjen bolesnoj majci.
Nisam ništa rekla mami. Obukla sam kaput i otišla pravo kod Baneta. Pozvonila sam u sedam ujutro. Otvorio je u pidžami, iznenađen. A ja sam vikala na stepeništu, da me čula cijela zgrada:
„Pet godina! Pet godina šaljem novac za mamine lijekove, a ona sjedi u kaputu, u ledenoj kući, i jede hljeb i jaja! Gdje je moj novac, Bane?! Gdje je mamin novac?!“
Bane me gledao. Nije vikao nazad. Samo se okrenuo, otišao u sobu i vratio se s jednom fasciklom. Pružio mi je. Unutra su bile potvrde. Šezdeset komada. Svaki mjesec, mamin potpis: „Primila od Baneta 400 eura. Mara.“ Ni jedan mjesec nije falio.
„Danijela“, rekao je tiho. „Svaki put sam joj dao sve. Do posljednjeg centa. Mama je tražila da mi potpiše potvrdu. Rekla je: ‚Da te sestra nikad ne posumnja.‘ Ja nisam znao zašto. Sad znam.“
Gdje je novac?
Vratila sam se kod mame. Bane je došao sa mnom. Mama je sjedila u istoj fotelji, u kaputu. Kleknula sam pred nju. „Mama. Bane ti je davao sve. Gdje je novac? Zašto ti je hladno? Zašto nemaš šta da jedeš?“
Mama je dugo ćutala. Onda je ustala, polako, otišla do ormara i iz najdonje ladice, ispod posteljine, izvadila jednu plavu štednu knjižicu. Pružila mi je. Na prvoj strani, moje ime. Otvorena prije pet godina. Šezdeset uplata. Svakog mjeseca. Na kraju, iznos koji nisam mogla da vjerujem: četrdeset sedam hiljada maraka.
Mamina istina
„Lijekove mi daje zdravstveno, dijete. Na recept. Plaćam samo participaciju, par maraka. Nikad nisu bili skupi. Lagala sam te.“
„Zašto, mama?“, prošaptala sam. Mama me uhvatila za lice svojim hladnim rukama:
„Zato što te znam, Danijela. Ti nikad nisi znala da čuvaš za sebe. Sve si dala bivšem mužu. Sve si dala djetetu. Sve daješ meni. Da sam ti rekla ‚čuvaj za sebe‘, ti bi opet nekome dala. Pa sam rekla ‚za lijekove‘. Jer sam znala da za mamine lijekove ne bi štedjela. I sve što si poslala, ja sam stavila ovdje. Na tvoje ime.“
„Ali zašto si se smrzavala, mama? Zašto nisi jela?“
„Zato što sam od svoje penzije, svakog mjeseca, dodavala još po malo. Da bude više. Da bude dovoljno. Rekla si mi, prije pet godina, na autobuskoj: ‚Mama, ne mogu da se vratim. Nemam ni gdje da živim.‘ E pa sad imaš. Ovo je za stan, dijete. Da se vratiš kući. Da ne čuvaš tuđe majke dok tvoja stari sama.“
Na podu
Sjela sam na pod pored njene fotelje. I plakala sam kao dijete. Bane je stajao na vratima i brisao oči rukavom.
Pet godina sam mislila da šaljem novac mami. A mama je, sve to vrijeme, slala mene kući. Ciglu po ciglu. Euro po euro. Dok je sama sjedila u kaputu, da uštedi drva.
Okrenula sam se prema Banetu. „Brate… oprosti mi. Vikala sam na tebe pred cijelom zgradom.“ Bane je prišao, kleknuo pored mene i zagrlio i mene i mamu. „Ništa, sestro. Da sam ja bio na tvom mjestu, i ja bih vikao. Ali znaš šta? Mama je to dobro smislila. Ja nikad ne bih znao čuvati ni pola tog novca.“ I prvi put tog jutra, sve troje smo se nasmijali.

Stan na prvom spratu
Te zime, Bane i ja smo prvo kupili drva. Puna šupa. Napunili frižider. Mamu odveli kod doktora, da provjeri šećer. Bilo je sve u redu, srećom. Ali doktor ju je izgrdio što je mršava. A mama se samo smijala.
U Austriju sam se vratila još samo šest mjeseci, da odradim ugovor. Onda sam, od mamine štedne knjižice, kupila mali stan. Na prvom spratu, dvije ulice od mame. Danas radim kao njegovateljica ovdje, kod kuće, u jednoj službi za kućnu njegu. Čuvam tuđe majke. Ali svako veče, svoju.
Iz ove priče naučila sam:
- Roditelji nekad lažu iz ljubavi. I te laži su najteže za oprostiti, jer ih nemaš kome zamjeriti.
- Prije nego što nekoga optužite, pitajte. Nekad je onaj koga sumnjičite jedini koji je bio pošten.
- Kad radite daleko, dolazite kući kad god možete. Telefon ne vidi ni hladnu peć ni prazan frižider.
- Majka ne prestaje da se brine za dijete, ni kad dijete ima pedeset godina i šalje njoj novac.
Mamina plava štedna knjižica sada stoji uramljena u mom novom stanu, na zidu u hodniku. Prva stvar koju vidim kad uđem. Ispod je mama, svojim drhtavim rukopisom, napisala: „Ovo nisu bili lijekovi za mene. Ovo je bio lijek da se moje dijete vrati kući.“











