Danas ćemo pisati o par zanimljivih podataka o ženi koja je imala svađu sa sestrom. Razlog svađe je taj što joj je sestra preuzela zaručnika.
Sivi oblaci nad grobljem širili su se poput teškog vela, dok je kiša padala neumorno, čineći da se i sam vazduh čini gušćim, težim, kao da i priroda dijeli bol prisutnih. Pogrebne pjesme i šapati ljudi stapali su se u jednu tihu simfoniju žalosti. Stajala sam pored kovčega svoje majke, svjesna da svakog trena može doći ona — moja sestra, žena koja mi je prije šest godina oduzela čovjeka za kojeg sam vjerovala da će postati moj muž. Umjesto mog životnog partnera, on je postao njen trofej.
I došla je. Njeno prisustvo bilo je poput igle u otvorenoj rani. U crnini koja je više ličila na modnu reviju nego na odjeću za žalost, sa dijamantom na ruci i osmijehom oštrim poput noža, koračala je pored njega — muškarca kojeg sam nekada voljela, a sada je bio njen.
- Njeno samopouzdanje bilo je hladno i oholo.
- Moj bol bio je tišina koju je ona doživljavala kao vlastitu pobjedu.
„Još uvijek sama, Jesika?“ šapnula je, glasom koji je mogao čuti samo moj duh. „Još uvijek skupljaš mrvice dok ja imam sve?“ Njen pogled sijao je ponosom, uvjeren da je moj život sveden na poraz. Ali ono što nije znala bilo je da se moj svijet promijenio.
Nekoliko koraka dalje, među ljudima koji su došli da isprate moju majku, stajao je Dan — čovjek koji me poznavao u potpunosti, koji je bio moj oslonac i svjedok mojih rana, ali i mojih pobjeda. Njegovo prisustvo bilo je odgovor na sve njene otrovne riječi.
Kada sam uhvatila njegovu ruku i povela ga naprijed, lice moje sestre se sledilo. Gledala je u nas kao da pred sobom vidi duha prošlosti koji ruši njenu savršeno izgrađenu fasadu. Marko, moj bivši verenik, spustio je pogled ka zemlji, blijed, kao da je shvatio da prisustvuje trenutku koji ga prevazilazi.
- To je bio prvi put da sam vidjela Mariju kako gubi onu lažnu sigurnost kojom je godinama gazila preko mene.
- To je bio trenutak u kojem sam ja, po prvi put, osjetila mir.
„Ti… ti si s njim?“ pitala je, glasom koji je zvučao poput kamena što se kotrlja niz liticu.
Okrenula sam se prema njoj, osjetivši unutrašnji mir prvi put poslije toliko godina. „Da, Marija. Ovo je Dan. Moj muž.“
Ljudi su počeli šaptati, ali njihovi glasovi bili su daleki. Kao da se svijet smanjio samo na nas troje. Marija je pokušala da povrati svoj hladni osmijeh. „To je nemoguće. On nije ništa u poređenju sa Markom. Da li zaista misliš da si pobijedila?“
„Ne,“ odgovorila sam mirno, „nisam mislila na pobjedu. Mislila sam na sreću. A ti si je zamijenila za dijamante i privid moći. Ja sam je našla u čovjeku koji me gleda onako kako Mark nikada nije znao.“
Dan je tada zakoračio naprijed. Njegov glas bio je tih, ali čvrst: „Ljudi koji gaze tuđu sreću da bi dobili ono što žele nikada ne pobijede. Možda imate prsten, možda kuću, ali nemate mir. Nemate srce.“
- Njegove riječi bile su kao ogledalo u kojem se njena istina razbila.
- Marija je problijedjela, tražeći pukotinu u našoj priči — ali nije je našla.
Kiša je padala jače, ljudi su se sklanjali pod kišobrane, a sveštenik je podizao glas da završi obred. Ja sam stajala nepomično, osjećajući da se cijeli moj život svodi na taj trenutak.
„Znaš li šta je najgore, Marija?“ rekla sam, gledajući je ravno u oči. „Mislila si da ćeš me slomiti zauvek. Ali tvoj najveći poraz je upravo to što stojim ovdje, srećna, dok ti ne možeš da sakriješ strah u sopstvenim očima.“
Marko je tada podigao pogled. U njegovim očima vidjela sam kajanje, ali ono je stiglo prekasno. Marija je pokušala progovoriti, ali riječi nisu izlazile. Okrenula se, povukla ga za ruku i otišla, dok su njihovi koraci odjekivali kao bijeg od vlastite istine.
- Nisam osjećala pobjedu, nego oslobađanje.
- Više nisam pripadala njenim igrama, zavisti i lažima.
- Bila sam slobodna.
Dan me je privukao k sebi i poljubio u čelo. „Gotovo je,“ šapnuo je.
„Ne,“ odgovorila sam, gledajući ka majčinom grobu, „tek sada počinje.“ U tom trenutku, dok su se oblaci razilazili, prvi zraci sunca probili su nebo. Kao da je i samo nebo željelo potvrditi ono što sam znala: poslije tame uvijek dolazi svjetlost.
