Staros u većini slučajeva umije biti okrutna. Vremenom naše tijelo stari te gubimo zdravje i tjelesne sposobnosti koje smo nekada imali. Ono najgore je što sve manje ljudi se nalazi u društvu starijih osoba.

Danas je, nažalost, sve češći slučaj da stare osobe, posebno one koje su onemoćale i više ne mogu samostalno da se brinu o sebi, ostaju zapostavljene – čak i od strane svoje vlastite djece. Priča o Anici Milovanović, 85-godišnjoj ženi iz sela Leće u općini Medveđa, snažno oslikava ovu realnost.

Anica je preživjela gubitak svoje jedine kćerke, Lele, koja je preminula u 51. godini od raka. Leja je bila Anicina podrška, njena svrha, osoba koja ju je voljela i kojoj je bila jedini oslonac. Anica je u životu prošla kroz teške trenutke, bila u brakovima s alkoholičarima, izgubila oba muža, a djeca iz prvog braka odrasla su uz oca. Najveći udarac, međutim, bio je gubitak Lele, koju je odgajala kao vlastitu kćer još od osmog meseca života.

Leja je radila 27 godina u vojsci, bila odlikovana i planirala se vratiti u rodno selo kako bi više vremena provela s majkom i bakom. Nažalost, bolest ju je prekinula u planovima, ostavljajući Anicu potpuno samu.

Anicina situacija

  • Anica sada živi u stanu koji joj je ostavila kćerka, ali njena mirovina od 24.000 dinara nije dovoljna ni za osnovne troškove, a pogotovo ne za plaćanje pogreba i spomenika koji su koštali 2.000 evra.
  • Da bi platila ove troškove, Anica je morala uzeti kredit. U izolaciji, bez braće, sina ili muža, iako joj kćeri i unuke žive u zemlji i inostranstvu, Anica nije imala stalnu podršku.
  • Niti njena deca redovno dolaze da je posete ili da proveravaju njeno zdravlje.

Emocionalna praznina

Anica, iako nije ljuta, osjeća gorčinu prema tome što je zanemarena. Svaki kutak u kući podsjeća je na Leju – njena soba je ostala netaknuta, miris njene kćerke još uvijek je prisutan, kao da će se svaki trenutak vratiti. Anica svaki dan priprema kavu za Leju, stavlja slatkiše, vodu, pa čak i pali cigarete tri puta dnevno, kao da je Leja i dalje tu.

  • Na godišnjicu braka, susjedi su joj doneli mali iznos novca i šećer, jer su znali koliko joj znači i koliko je osamljena.
  • Anica ne traži ništa osim da netko sjedne s njom i razgovara. Želi samo ljudsku bliskost, jer je to jedino što joj nedostaje.

Materijalne poteškoće i nezadovoljstvo

Kada se ozlijedila i slomila kuk, Anica je bila prisiljena pozvati hitnu pomoć, ali trošak taksija do bolnice bio je prevelik da bi ga mogla priuštiti. Iako je vojska poslala pomoć od po 70.000 dinara, to nije bilo dovoljno da dugoročno pokrije njene potrebe.

  • Anica nije tražila milostinju, niti se žali na pomoć koju je primila od države, ali se osjeća napušteno, ne samo u materijalnom smislu, već emocionalno.

Nakon što je ova priča objavljena, jedna od kćeri iz Amerike nazvala je Anicu i objasnila da su često posjećivali majku, te da njeno trenutno stanje nije posljedica namjernog zanemarivanja. Iako su reči bile u suzama, jasno je da je Anicina bol duboka – nije zbog novca, već zbog emocionalne praznine koja je nastala gubitkom Lele.

Zaključak

Priča o Anici Milovanović podseća nas na važnost pažnje, brige i ljubavi prema starijim članovima porodice. Iako materijalni problemi mogu biti teški, emocionalna podrška i fizička prisutnost imaju dalekosežan uticaj na blagostanje, posebno za osobe koje su izgubile svoje najbliže. U situacijama poput Aničine, često je najvažnija upravo ta ljudska bliskost, koju ni novac ni pomoć izdaleka ne mogu zameniti.

Preporučujemo