Kad ti ode čovjek s kojim si provela četrdeset godina, najteža je tišina telefona. Nema više poziva u podne, nema poruka „kupi hljeb“. A onda je, mjesec dana nakon ispraćaja mog muža, na moj telefon stigla poruka. S njegovog broja. „Jesi li jela danas?“ I stizala je svakog mjeseca, istog dana, u isto vrijeme. Dok nisam skupila hrabrost da otkrijem ko je šalje.
Pitanje koje je postavljao četrdeset godina
Zovem se Zorka. S mužem Jovom sam bila četrdeset godina. Jovo je bio željezničar, krupan, miran čovjek, koji nije znao reći „volim te“. Ali je svaki dan, u podne, zvao s posla i pitao samo jedno: „Jesi li jela danas?“
Smijala sam mu se. „Pa šta ti je, Jovo, nisam dijete.“ A on bi rekao: „Znam ja tebe. Kad si tužna, zaboraviš jesti.“ I bio je u pravu. Kad mi je umrla mama, sedmicu nisam ništa okusila. Kad je kćerka otišla u inostranstvo, isto. Jovo je to pamtio.
Odlazak
Posljednje godine, Jovo se razbolio. Zadnja tri mjeseca proveo je u bolnici, na odjeljenju za palijativnu njegu. Ja sam dolazila svaki dan. Ali bilo je noći kad me je slao kući: „Idi, Zorka, odmori. Ovdje imam svoju sestru Martinu, ona pazi na mene.“
Martina je bila mlada medicinska sestra, tiha, nasmijana, uvijek s kosom vezanom u rep. Jovo ju je obožavao. Zvao ju je „kćeri“. Ja sam bila zahvalna, ali je nisam bolje upoznala.
Jovo je otišao u februaru, mirno, u snu. Za njegov telefon su mi u bolnici rekli da je „negdje zagubljen“. Nisam ni pitala. Šta će mi telefon, kad njega nema.
Prva poruka
Mjesec dana nakon ispraćaja, sjedila sam u kuhinji, u mraku. Nisam ništa jela od jutra. Ni dan ranije. Telefon je zavibrirao. Na ekranu: „Jovo“. Ispustila sam šolju.
„Jesi li jela danas?“
Ruke su mi se tresle. Pozvala sam broj. Isključen. Napisala sam: „Ko je ovo?“ Nije bilo odgovora. Te noći, prvi put za mjesec dana, skuhala sam sebi supu. Ne znam zašto. Kao da je Jovo stajao pored mene.
Svaki mjesec, isti dan
I tako je krenulo. Svakog mjeseca, sedmog u mjesecu, u podne, ista poruka: „Jesi li jela danas?“ Ponekad još nešto:
- na moj rođendan: „Jesi li jela danas? I ispeci sebi tortu. Sebi, ne drugima.“
- na našu godišnjicu: „Jesi li jela danas? On bi htio da obučeš plavu haljinu.“
- kad je padao snijeg: „Jesi li jela danas? Obuci se toplo kad ideš na groblje.“
- a jednom, kad sam bila bolesna i nikome nisam rekla: „Jesi li jela danas? Popij čaj od kamilice.“
Kćerka iz Njemačke mislila je da se neko okrutno šali. Komšinica da su „neki prevaranti“. Ja nisam znala šta da mislim. Ali svaki put kad bih dobila poruku, ustala bih i skuhala nešto. Prvi put otkako je Jovo otišao, počela sam ponovo da jedem.
Adresa na računu
Nakon osam mjeseci, odlučila sam da saznam. Moj unuk mi je objasnio kako da provjerim kod operatera. Pošto je Jovin broj bio na moje ime, u poslovnici su mi rekli da je kartica u međuvremenu „prenesena na novi uređaj“, i da se računi plaćaju gotovinom, sa jedne adrese u gradu. Adrese koju nisam poznavala.
Bila je to stara zgrada pored bolnice. Četvrti sprat, bez lifta. Na vratima, na komadiću papira, ime: Martina.
„Obećala sam mu“
Kad je otvorila vrata, bila je u pidžami, s tamnim kolutovima ispod očiju, očigledno poslije noćne smjene. Kad me ugledala, problijedila je. A onda joj se oči napuniše suzama. „Gospođo Zorka… Znala sam da ćete jednom doći.“
Pustila me je unutra. Mala garsonjera: krevet, sto, šporet. A na stolu, uključen u punjač, Jovin stari telefon, sa ogrebanim ekranom i naljepnicom s vozom koju mu je unuk zalijepio.
Sjele smo za sto. I Martina mi je ispričala:
- u posljednjim sedmicama, Jovo noću nije mogao spavati, pa je s njom pričao satima, o meni, o vozovima, o našoj kćerki,
- jedne noći, uzeo je njenu ruku i rekao: „Martina, moja Zorka zaboravi jesti kad je tužna. Kad me ne bude, biće tužna dugo. Ko će je pitati?“
- dao joj je svoj telefon i natjerao je da obeća da će mi svakog mjeseca slati jednu poruku, njegovim riječima,
- i dao joj je svesku u koju je, drhtavom rukom, napisao šta da mi poruči za rođendan, godišnjicu, zimu, i „kad se razboli, jer se neće javiti nikome“.
Martina je pružila preko stola izlizanu svesku s kariranim koricama. Unutra, Jovin krupni, nespretni rukopis. Stranica za stranicom. „Za rođendan: neka ispeče sebi tortu.“ „Za godišnjicu: plava haljina.“ I na posljednjoj stranici: „Kad sazna da si ti, reci joj da nisam imao snage da joj sve kažem. Reci joj da sam je volio, svaki dan, u podne.“
Sedmog u mjesecu
„Zašto sedmog?“ pitala sam kroz suze. Martina se nasmiješila: „Rekao je da ste se upoznali sedmog maja. Na peronu. Da ste ga pitali da li voz za Sarajevo kasni, a on je rekao da ne zna, iako je on bio otpravnik.“
Zaplakala sam na glas. Martina je ustala i zagrlila me. Tek tad sam primijetila da i ona plače. „Ja sam sama, gospođo Zorka“, rekla je. „Mama mi je umrla kad sam imala osamnaest. Jovo je bio prvi čovjek nakon nje koji me je pitao jesam li jela.“
Dvije poruke
Te večeri, Martina je prvi put došla kod mene na večeru. Skuhala sam sarmu, Jovino omiljeno jelo. Pojela je dva tanjira. „Jesi li ti jela danas?“ pitala sam je na rastanku. Nasmijala se: „Sad jesam.“
Danas, sedmog u mjesecu, u podne, i dalje dobijem poruku s Jovinog broja. Ali sad joj odgovorim. A svakog osmog, ja pošaljem poruku Martini: „Jesi li ti jela danas?“ Nedjeljom dolazi na ručak. Kćerka iz Njemačke ju je upoznala na Božić i rekla: „Mama, pa ti sad imaš dvije kćerke.“
Iz ove priče naučila sam:
- Ljubav se ponekad krije u najobičnijem pitanju, ponovljenom četrdeset godina.
- Tuga zna oduzeti volju za najosnovnijim stvarima. Zato je važno da neko pita.
- Ljudi koji nas njeguju na kraju često nose naše posljednje želje, tiho i vjerno.
- Usamljenost se liječi na isti način na koji se liječi glad: tako što neko sjedne s tobom za sto.
Jovina sveska sada stoji kod mene, u ladici pored kreveta. Ponekad je otvorim i pročitam onu posljednju stranicu. A onda ustanem, i skuham nešto. Jer znam da bi on, negdje, pitao: „Jesi li jela danas, Zorka?“ I hoću da mu mogu reći da jesam.
