Arjun Malhotra je nakon teškog dana odlučio da se odmori i da ode na svjež vazduh. Hodao je tihom gradskom ulicom dok je polako padao mrak.
U trenutku kada je čuo tihi jecaj, Arjun je zastao. Ispred zatvorene knjižare stajala je malena djevojčica, u naručju stežući starog plišanog medvjedića. Njene velike, uplašene oči i drhtave usne otkrivale su da je sama i izgubljena. Arjun se spustio na koljena i blagim glasom je upitao treba li joj pomoć. Ona je šapatom izgovorila ime – Lila – i priznala da je izgubila majku.
U tom trenutku, u njegovim grudima probudilo se nešto što je dugo spavalo – osjećaj topline i odgovornosti. Nije imao iskustva s djecom, ali je osjetio odlučnost kakvu nikada ranije nije poznavao. Poveo je Lilu sa sobom, prijavio njen nestanak policiji i smjestio je u svoj stan. Te večeri, osoblje se pobrinulo da djevojčica dobije sve što joj treba: čašu toplog mlijeka, mekan pokrivač, sobu s pogledom na grad. No ono što je za Lilu značilo najviše bio je osjećaj da neko brine o njoj.
Sutradan je stigla vijest da je pronađena njena majka. Kada ju je Arjun doveo u predvorje zgrade, djevojčica je potrčala i viknula: „Mama!“ Ali u istom trenutku, vrata lifta su se otvorila i pred njim se pojavila Anika, njegova bivša supruga koju nije vidio pet godina. Uslijedio je trenutak šoka, a istina koja se počela otkrivati bila je teža od bilo kojih riječi.
U razgovoru koji je uslijedio, Arjun je saznao da je Lila stara četiri godine. Sve se poklopilo. Drhtavim glasom upitao je: „Je li ona… moja kći?“ Anika je nakon trenutka šutnje potvrdila. Djevojčica koju je držao za ruku bila je njegova kćerka. Arjun je kleknuo pred nju i izgovorio riječi koje su mu se činile nestvarnima: „Ja sam tvoj otac.“
Ta spoznaja preokrenula mu je život. Osjetio je da ne smije izgubiti ni trenutak – htio je postati dio Liline svakodnevice, otac koji je prisutan. No, između njega i Anike još su stajale stare rane. Ona mu je priznala da se osjećala zanemareno, jer je posao uvijek bio ispred nje. On ju je optuživao da je nestala bez riječi. Prošlost je bila bolna, ali sada ih je Lila spajala.
Kroz naredne sedmice Arjun je polako ulazio u svijet svoje kćeri:
- vodio ju je u parkove,
- učio je pjesme,
- prisustvovao rođendanima,
- dijelio male, svakodnevne trenutke.
U jednom dirljivom času, dok su sjedili na klupi i jeli sladoled, Lila ga je upitala: „Hoćeš li uvijek ostati?“ On je bez oklijevanja odgovorio: „Da, nikada ne idem nigdje.“ Tada je shvatio da moć i bogatstvo nemaju nikakvu vrijednost ako nije uz svoje dijete.
Međutim, baš kada se činilo da sve ide prema pomirenju, pojavila se nova prijetnja. Njegov pomoćnik donio mu je vijest da neko potajno prati Lilu i fotografiše je ispred vrtića. Odjednom, priča više nije bila samo o ljubavi i obnovljenoj porodici, već i o sigurnosti. Arjun je shvatio da mora učiniti sve kako bi zaštitio svoju kćer i Aniku.
Počeo je planirati korake koje nikada prije nije zamišljao:
- instaliranje sigurnosnih sistema,
- stalna pratnja kada je Lila vani,
- priprema za pravnu borbu ako bude potrebno.
Za njega, povratak Anike i spoznaja da ima kćer nisu bili samo emotivni potresi – to je bio poziv na akciju. Morao je izgraditi povjerenje, nadoknaditi izgubljene godine i stvoriti dom u kojem će se Lila osjećati voljeno i zaštićeno.
Njegov život, nekada ispunjen samo sastancima i poslovnim dogovorima, dobio je novi smisao. Dok je gledao svoju kćer kako se smije, znao je da je pronašao ono što nikada nije mogao kupiti – porodicu. I bio je spreman boriti se za nju, bez obzira na cijenu.
