Već neko vrijeme slušam svog mlađeg kolegu kako se žali na svoju djevojku. Kaže – ne radi ništa otkako je ostala bez posla, samo sjedi, zapustila se, ugojila, ne sređuje se kao nekad. Uz kafu, u hodniku, u liftu – gdje god se sretnemo, ponavlja istu priču, kao da pokušava i sebe da ubijedi da više nije kao prije.
Nisam mu mnogo odgovarao. Svako ima pravo da bude nezadovoljan, ali često pomislim da ljudi prebrzo sude, a presporo gledaju stvarno stanje. Ispod površine obično leži sasvim druga priča.
Nekoliko dana kasnije, zaboravio je nešto bitno na poslu i zamolio me da mu to ostavim kod kuće. Rekao sam da ću svratiti kad krenem kući. Nisam se najavljivao. Pokucao sam, otvorila je ona.
Djevojka sasvim drugačija od onoga što sam očekivao. Osmijeh iskren, dočekala me s toplinom kao da se znamo godinama. Bila je u nekoj običnoj, kućnoj odjeći, ali sve je djelovalo uredno – kosa svezana, lice čisto, pogled bistar. U tom trenutku je peglala njegove košulje, a u pozadini je svirala neka tiha muzika. Stan miriše na svježinu i kolače, kuhinjski sto pokriven stolnjakom, voće u činiji, cvijeće u tegli. Ništa pretenciozno, ali osjećao se dom.
Ponudila mi kafu i kolač. Sjeli smo, proćaskali desetak minuta. Nije spominjala kolegu, niti se žalila. U njenom pogledu nije bilo gorčine. Djelovala je staloženo, prisutno. I u tih par minuta vidio sam više o njoj nego iz svih njegovih žalopojki. Vidio sam nekoga ko se trudi da stvori mir oko sebe, bez obzira na okolnosti.Nisam mu ništa rekao. Nije moje da se miješam. Ali u sebi sam pomislio – da je meni sin, održao bih mu lekciju.
I dok sam izlazio iz stana, prošla mi je misao: “Koliko čovjek mora biti slijep da ne vidi vrijednost koju ima pred sobom?”
Možda ona više ne trči po salonima, ne sređuje se za društvene mreže, ne živi po tuđim standardima. Ali ono što pruža – toplinu, brigu, dom – ne dolazi iz frizure ili šminke. To dolazi iz karaktera. A to je ono što traje.
I dok sam vozio kući, razmišljao sam koliko ljudi danas izgubi dobre partnere samo zato što traže spektakl tamo gdje je zapravo potrebna stabilnost. Ne vide da sreća nije u sjaju, već u tišini u kojoj se neko svakog dana brine da imaš čistu košulju, toplu kafu i kutak mira.
Tog dana, nisam mu rekao ništa. Ali znam da bih mu, da mi je sin, rekao: “Sine, ti ne znaš kakvo blago imaš kod kuće. I jednog dana, kad ti to blago nestane, biće kasno da shvatiš da si tražio vatromet, a imao zvijezdu koja ti je svakodnevno tiho sjala.
