Trideset godina, svako jutro u šest i četrdeset, palila sam isti žuti autobus i vozila djecu iz sela u gradsku školu. Hiljade djece su prošle kroz ta vrata. Većina ih je bila glasna, nemirna, nasmijana. Ali jednog pamtim više od svih. Mali, mršav dječak, koji je tri godine, svako jutro, sjedio na prvom sjedištu, odmah iza mene. I nikad, ni jednom, nije rekao ni riječ. A na moj posljednji radni dan, kad sam posljednji put skrenula na školsku stanicu, tamo me čekao visok muškarac s dvadeset šest đaka iza sebe. Držali su veliki papir na kojem je pisalo moje ime. I ja sam ga prepoznala po očima. Isto onako kako me je gledao sa onog prvog sjedišta.
Žuti autobus
Zovem se Staka. Pravim imenom Stanislava, ali niko me tako ne zove. Imam šezdeset dvije godine. Kad sam počela da vozim školski autobus, bila sam jedina žena vozač u cijeloj opštini. Muškarci su se smijali. „Žena za volanom autobusa? Prevrnuće ga na prvoj krivini.“ Nisam ga prevrnula. Trideset godina.

Moja linija je bila najduža: sedam sela, dvanaest stanica, četrdeset minuta do škole. Djecu sam znala po imenu. Znala sam ko ima rođendan, ko je dobio jedinicu, ko se zaljubio. Autobus je bio moja učionica, a ja njihova najranija odrasla osoba u danu.
Damjan
Jedne jeseni, na stanici u posljednjem selu, ušao je novi dječak. Prvi razred. Mali, mršav, u jakni preširokoj u ramenima. Nije pozdravio. Nije pogledao. Sjeo je na prvo sjedište, odmah iza mene. I gledao kroz prozor.
Pitala sam ga kako se zove. Ćutao je. Pitala sam opet. Ćutao je. Druga djeca su se počela smijati: „On je nijem! On ne zna da priča!“ Učiteljica mi je kasnije rekla da se zove Damjan. Da ne priča ni u školi. Ni sa kim. „Ne znamo šta je s njim. Kod kuće je… teško.“
I tako je počelo. Tri godine:
- svako jutro, kad bi ušao, rekla bih: „Dobro jutro, Damjane. Ne moraš ništa da kažeš. Ja ću pričati za oboje.“
- i pričala sam. Četrdeset minuta. O vremenu, o pticama, o kravama pored puta, o tome šta sam kuhala, o mom psu. Nikad nisam tražila odgovor,
- na ostalim stanicama, djecu sam puštala da sjednu gdje hoće. Ali prvo sjedište je uvijek bilo Damjanovo. Ko god bi pokušao da sjedne, rekla bih: „Rezervisano.“
- a u pretincu pored volana, svako jutro, imala sam jedan sendvič viška. Ostavila bih ga na sjedište pored njega, kao slučajno. I svako jutro, kad bi izlazio, sendviča više nije bilo.
Snježno jutro
Treće zime, jednog januarskog jutra, bilo je minus petnaest. Kad sam stigla na Damjanovu stanicu, u šest i četrdeset, on je već bio tamo. Ali ne kao obično. Sjedio je na zemlji, u snijegu, naslonjen na znak stanice. Bez jakne. U pidžami i patikama. Usne su mu bile plave.
Iskočila sam iz autobusa. Skinula svoju jaknu i umotala ga. Uvela ga unutra i upalila grijanje do kraja. Drhtao je tako da su mu zubi cvokotali. „Damjane, šta se desilo? Koliko dugo si ovdje?“ Ćutao je. Ali pogledao me. I u tom pogledu sam vidjela sve. Kasnije sam saznala: otac, pijan, izbacio ga je iz kuće u ponoć. Sjedio je na stanici šest sati. Čekao je mene. Jer je znao da ću doći.
Tog jutra, nisam vozila djecu u školu po rasporedu. Vozila sam pravo u dom zdravlja. Pa u školu, kod pedagoginje. Pa u centar za socijalni rad. I nisam otišla dok neko nije zapisao sve. Šef mi je kasnije dao opomenu zbog kašnjenja od dva sata. Potpisala sam je s osmijehom.
Te sedmice, Damjana su odveli kod bake i djeda, u drugi grad. Više nije ulazio u moj autobus. Nikad nisam saznala šta je bilo s njim. Dvadeset šest godina.
Posljednji dan
Ovog juna, poslije trideset godina, vozila sam posljednji put. Posljednja tura, posljednjih dvanaest stanica. Djeca su mi napravila crteže. Jedna djevojčica mi je dala cvijet ubran pored puta. Plakala sam na svakoj stanici.
Kad sam posljednji put skrenula na školsku stanicu, ispred škole je stajala gužva. Dvadeset šest đaka, desetak godina, u bijelim majicama. Držali su veliki papir, transparent, na kojem je, šarenim slovima, pisalo: „HVALA, TETA STAKA, ŠTO STE PRIČALI ZA OBOJE.“
Ispred njih je stajao visok muškarac od tridesetak godina. U košulji, s naočalama. Kad sam otvorila vrata autobusa, prišao je stepenicama. I pogledao me. Onim istim pogledom. Sa prvog sjedišta.
„Dobro jutro, teta Staka“
Popeo se u autobus. Stao pored mog sjedišta. I rekao, glasom koji je drhtao:
„Dobro jutro, teta Staka. Dvadeset šest godina sam htio da vam kažem tu rečenicu. Tri godine sam je govorio u sebi, svako jutro, dok ste vi pričali za oboje. Ali nisam mogao da je izgovorim naglas.“
Damjan. Nisam mogla da ustanem. Samo sam plakala, s rukama na volanu.
Damjan je sjeo na prvo sjedište. Iza mene. Kao nekad. I ispričao mi:
- „Poslije one zime, kod bake i djeda, počeo sam s jednom psihologinjom. Rekla je da imam selektivni mutizam. Da ne pričam od straha. Prvu riječ sam izgovorio poslije godinu dana. Znate koju? ‚Autobus.‘“
- „Kad je psihologinja pitala šta mi je bilo najljepše u životu do tada, rekao sam: jedna žena koja mi je svako jutro pričala, a nikad nije tražila da odgovorim. I sendvič na sjedištu.“
- „Završio sam učiteljski fakultet. Zato što sam htio da budem odrasla osoba koja nekom djetetu priča, a ne traži da odgovori.“
- „Prije dvije godine, prebacio sam se u ovu školu. Jer sam znao da vi još vozite ovu liniju. Nisam vam se javio. Bilo me strah da me nećete prepoznati. Pa sam čekao vaš posljednji dan. Da vam kažem sve odjednom. Sa svojim razredom.“
Prvo sjedište
Onda je Damjan ustao, okrenuo se prema đacima koji su stajali ispred autobusa, i rekao: „Djeco, ovo je teta Staka. Ja sam vam pričao o njoj. O ženi koja je jednom tako dugo kasnila u školu da je dobila opomenu, jer je spasila jednog dječaka.“
Djeca su aplaudirala. A jedan mali dječak iz prvog reda, tih, s naočalama, prišao je vratima autobusa. Ništa nije rekao. Samo mi je pružio jedan sendvič, umotan u salvetu. Damjan je stavio ruku na njegovo rame. „Ovo je Mihajlo. I on ne voli mnogo da priča. Ali svako jutro u mom razredu ima sendvič na klupi. I niko ga ne tjera da odgovara.“
Tada sam se rasplakala kao nikad u trideset godina.

Penzija
Danas sam u penziji. Ali jednom sedmično, petkom, idem u Damjanovu školu. Sjedim u učionici i pričam djeci o pticama, kravama, o mom psu, i o trideset godina na putu. Damjan kaže da je to „čas slušanja“. Djeca ne moraju ništa da kažu. Samo slušaju.
A mali Mihajlo, prošlog petka, kad sam izlazila, povukao me za rukav. I rekao, tiho, prvi put: „Doviđenja, teta Staka.“ Damjan je stajao na vratima i brisao oči.
Iz ove priče naučila sam:
- Djeca koja ćute često vrište iznutra. Nemojte ih tjerati da govore. Samo budite tu.
- Mala, svakodnevna dobrota, jedan „dobro jutro“, jedan sendvič, jedno rezervisano sjedište, može spasiti dijete.
- Ako primijetite da je dijete u opasnosti, prijavite. Školi, centru za socijalni rad, policiji. Bolje kasniti dva sata nego zakasniti zauvijek.
- Nikad ne znate koje dijete iz vašeg djetinjstva, ili vašeg posla, nosi vaše riječi u sebi cijeli život.
Kad sam predala ključeve autobusa, Damjan je na prvo sjedište, ono iza vozača, zalijepio jednu malu metalnu pločicu. Na njoj piše: „Rezervisano za dijete koje ćuti. Neka mu vozač priča za oboje. Teta Staka, 30 godina.“











