Udanasnjem clankuproćitajtae o pokornoj ženi Duski koja se borila za svog supruga o kraja i sta joj je on priznao na krju zivota,proćitajte u nastavku teksta….
ihi život jedne velike žene: Priča o Duški
U jednoj tihoj ulici, među običnim ljudima, živjela je žena kakvu današnji svijet sve rjeđe poznaje. Nije bila poznata, nije tražila pažnju, a ipak je svojim životom ispisala priču jaču od mnogih romana. Zvala se Duška, i bila je moja rođaka – jedna od onih osoba koje se ne zaboravljaju, čak ni kad više nisu tu.
Njen suprug je bio snažan muškarac, uvijek prvi u svemu, stamen i odlučan. Vjenčali su se mladi, prošli mnogo toga zajedno – i dobro i loše. A onda je, s godinama, došla bolest. Tiha, spora i nemilosrdna. Oduzela mu je pokret, pa riječi, pa sposobnost da se brine o sebi. A Duška? Ona je ostala.
Nije htjela da ga pusti
„Mogla bih“, govorila je, „ali neću. Nisam mu rekla ‘u zdravlju i veselju’, nego i ‘u bolesti i starosti’.“ Ponekad je zvučala tvrdo, kao da prkosi, ali iza svake njene riječi bila je ljubav – duboka, stvarna, bez ostatka.
● Svakog jutra ustajala je u isto vrijeme, pripremala mu doručak i provjeravala temperaturu.
● Svakog dana prala mu ruke, previjala, masirala umorne zglobove.
● Svake noći budila se nekoliko puta – da ga okrene, da ga pokrije, da mu pročita psalam.
„Kao da se brinem za dijete koje je sve moje“, rekla mi je jednom.
Porodica ju je molila da popusti
Svi smo pokušavali da joj pomognemo. Nudili da uzmemo njegovu njegu makar na par dana, da dođe medicinska sestra, da razmisli o ustanovi s adekvatnom podrškom. Ali ona je sve to doživljavala kao izdaju.
„Znaš li kako bi se osjećao kad bi se probudio u tuđem krevetu, među strancima? Ja to njemu ne mogu da uradim. Ne onom koji je nosio mene kad sam bila slomljena.“
Te riječi su nas ućutkale. Jer niko nije mogao protiv njenog osjećaja dužnosti, niti protiv ljubavi koja je išla mnogo dalje od svakodnevice.
Ali platila je cijenu
Godine su prolazile, a Duška je slabjela. Nismo to odmah primijetili. Uvijek je govorila da je dobro, da sve stiže. Ali podočnjaci su postajali tamniji, korak sporiji, glas tiši. Nije se žalila, ali se gasila.
Kada je došao kraj, kada su zadnji dani njenog muža bili pred vratima, svi smo nekako osjećali da ga ona neće nadživjeti dugo. I nismo se prevarili. Poslije njegove smrti, kao da se njeno tijelo predalo. Bez njegovih potreba da je drže budnom, počela je da tone u tišinu.
Ipak, nije ostala nedorečena
Jednom sam je pitala – da li bi sada, kada je sve prošlo, nešto promijenila?
„Ne“, rekla je. „Voljela sam ga. I ja sam njega ispratila, ne neka nepoznata ruka. Ja sam mu zatvorila oči. To je bilo moje pravo, ali i moj izbor.“
I tu leži cijela snaga te žene – u toj mirnoj rečenici.
Duškina priča nije samo o brizi
Ona je i priča o tišini koju izaberemo iz ljubavi. O odgovornosti koja nije rezultat obaveze, već odluke. O tome kako je moguće biti velik i bez ikakve buke. O tome kako se ljubav ne pokazuje riječima, već djelima. Dan za danom. Godinu za godinom.
Danas, kad pričamo o njoj, svi osjetimo knedlu u grlu. Ne zbog tuge, već zbog poštovanja. Jer bila je jedna od onih žena koje ništa nisu tražile, a sve su dal
