Neke navike su toliko stare da ih niko ne dovodi u pitanje. Moj djed je, trideset godina, svaki dan u tri popodne, odlazio u park. Na istu klupu, pod starim kestenom. Vraćao se u četiri. Nikad nije propustio. Ni kad je padala kiša. Ni kad je bio bolestan. Ni na dan bakinog ispraćaja. Kad bismo ga pitali šta tamo radi, rekao bi samo: „Čitam.“ Kad je djed otišao, prvi dan poslije ispraćaja, otišla sam na tu klupu. U tri. Tamo je sjedila starica. Čekala ga je. I nije znala da ga više nema.
Djed i njegova klupa
Zovem se Ivana. Moj djed Bogdan bio je profesor književnosti u penziji. Miran, uvijek s knjigom u džepu kaputa i novinama pod rukom. Od kad pamtim, imao je jedan ritual:
- svaki dan, tačno u tri popodne, obukao bi kaput i otišao u park,
- uvijek na istu klupu, pod starim kestenom, pored fontane,
- uvijek je nosio novine, jednu knjigu i kesicu nečega: suvih kolača, jabuka, oraha,
- a vraćao se tačno u četiri, i nikad nije pričao šta je radio.
Baka je znala. Mi smo bili sigurni da zna. Jer je svaki dan, u pola tri, spakovala tu kesicu. „Za djedovo čitanje“, govorila bi i smiješila se. Kad je baka otišla, prije sedam godina, djed je sam počeo da pakuje kesicu. I nastavio da ide.
Ispraćaj
Djed je otišao ovog proljeća, u devedeset prvoj godini. Mirno, kod kuće, u svojoj fotelji, s knjigom poezije u krilu. Na ispraćaju je bilo mnogo ljudi: bivši učenici, kolege, komšije. Ali nisam mogla da se otmem jednoj misli. Klupa. Tri popodne. Šta je tamo radio trideset godina?
Dan poslije ispraćaja, u tri popodne, otišla sam u park. Do kestena. Do klupe.
Starica na klupi
Na klupi je sjedila starica. Sitna, uredno obučena, u sivom kaputu i sa maramom. Pored nje, na klupi, bio je bijeli štap. Bila je slijepa. Sjedila je uspravno, s rukama u krilu, i okretala glavu prema stazi, kao da osluškuje korake.
Kad sam prišla, lice joj se ozarilo. „Bogdane? Kasniš danas, dragi. Već sam mislila da nećeš doći.“
Zastala sam. Grlo mi se steglo. Sjela sam pored nje. „Gospođo… ja nisam Bogdan. Ja sam njegova unuka. Ivana.“
Starica se okrenula prema meni. Lice joj se promijenilo. „Unuka? A gdje je on? Je li bolestan? Juče nije došao. Ni prekjuče. Mislila sam da je prehlađen.“
Uzela sam je za ruku. I rekla joj. Najnježnije što sam mogla. Da je djed otišao. Prije pet dana. U svojoj fotelji, s knjigom.
Starica nije zaplakala odmah. Samo je dugo šutjela. Ruka joj se tresla u mojoj. A onda je, tiho, rekla: „Znači, zato. Pet dana sam ga čekala ovdje. Mislila sam da se ljuti na mene.“
Gospođa Milosava
Zvala se Milosava. Imala je osamdeset osam godina. I te večeri, na klupi, ispričala mi je priču koju trideset godina nisam znala:
- prije trideset godina, kad joj je umro muž, Milosava je počela da gubi vid. Za nekoliko mjeseci, potpuno je oslijepila. Djece nije imala. Rodbine skoro nimalo,
- jednog popodneva, sjedila je na ovoj klupi i plakala. Nije više mogla da čita, a knjige su joj bile jedina radost,
- djed je prolazio. Sjeo je pored nje. Pitao je zašto plače. A onda je iz džepa izvadio novine i rekao: „Ja ću vam čitati.“
- i od tog dana, trideset godina, svaki dan u tri, djed joj je čitao. Novine, knjige, poeziju, pisma. Opisivao joj je park. Boju lišća. Ptice na fontani. Kakvo je nebo.
„Trideset godina sam svijet gledala njegovim očima“, rekla je Milosava, i tad je zaplakala. „Pročitao mi je Andrića tri puta. Ćopića pet puta. Svaku jesen mi je opisivao kako kesten mijenja boju. A kad je umrla tvoja baka, pričao mi je o njoj sat vremena, svaki dan, mjesecima. Ja sam mu bila oči za tugu. On meni oči za svijet.“
Baka je znala
„A moja baka?“, pitala sam. Milosava se nasmiješila kroz suze. „Tvoja baka mi je trideset godina pakovala kolače. I svake godine, na moj rođendan, dolazila je s djedom i donosila mi kolač s jednom svjećicom. Govorila je: ‚Milosava, ti si mi kao sestra. Samo što se viđamo preko mog muža.‘“
Sjedila sam na klupi i plakala. Trideset godina. Moj djed, tihi penzionisani profesor, i moja baka, s kesicom kolača, čuvali su jednu slijepu ženu da ne ostane sama u mraku. I nikad nikome nisu rekli.
Sutradan u tri
Sutradan, u tri popodne, došla sam ponovo na klupu. U kesi sam nosila suve kolače, onakve kakve je baka pakovala. I djedovu staru knjigu poezije, onu koju je imao u krilu kad je otišao.
Milosava je sjedila na klupi. Kad je čula moje korake, okrenula je glavu. „Ivana?“ „Da, gospođo Milosava. Došla sam da čitamo.“
Otvorila sam knjigu. Na mjestu gdje je djed stao, bila je zataknuta mala ceduljica, njegovim rukopisom: „Za sutra. Za Milosavu.“ Ispod, naslov pjesme. Pročitala sam je naglas. Milosava je slušala, s rukama u krilu, i plakala. Kad sam završila, rekla je samo: „Imaš njegov glas. Isti.“
Klupa pod kestenom
Od tog dana, prošlo je pola godine. Svaki dan u tri, ja sam na klupi pod kestenom. Ponekad dođe i moj sin, od deset godina. On čita novine, ja knjige. Opisujemo Milosavi park. Ove jeseni, opisala sam joj kesten. Kako je požutio. Kako lišće pada na fontanu. Milosava je rekla: „Bogdan je uvijek govorio da je to najljepša jesen u gradu. Svake godine. Isto.“
Iz ove priče naučila sam:
- Najljepša djela ljubavi često se rade tiho, svaki dan, bez da iko zna.
- Pola sata vremena dnevno nekome može biti cijeli svijet.
- Usamljeni ljudi su svuda oko nas. Na klupama, u parkovima, iza zatvorenih vrata.
- Kad vam neko ode, potražite šta je volio raditi. Možda je ostavio nekoga ko ga i dalje čeka.
Na klupi pod kestenom, uz dozvolu grada, postavili smo malu mesinganu pločicu. Na njoj piše: „Bogdanova klupa. Ovdje je trideset godina, svaki dan u tri, jedan čovjek nekome bio oči.“
