Prijedlog da zaposleni u Srbiji rade 32 sata sedmično, a da zadrže punu platu, otvorio je jednu od najkonkretnijih rasprava o budućnosti rada u posljednje vrijeme. Ideja koju je u svoj program uvrstila Studentska lista ne znači da bi svi automatski dobili slobodan petak, ali je dovoljno ozbiljna da je odmah podijelila javnost, sindikate i poslodavce.

Suština prijedloga nije samo u tome da se broj radnih sati smanji, nego da se promijeni način razmišljanja o učinku, organizaciji i ravnoteži između posla i privatnog života. U dokumentu koji je predstavljen kao osnova za buduća rješenja predviđa se fleksibilniji model, ali ne i jedno univerzalno pravilo za sve poslodavce i sve djelatnosti.

Zato se cijela tema ne vodi samo oko pitanja koliko se radi, nego i ko bi prvi mogao da uvede takav model, pod kojim uslovima i koliko bi to koštalo kompanije. Upravo tu se sudaraju dvije logike: sindikalna, koja naglašava zaštitu radnika i kvalitet života, i poslovna, koja upozorava na produktivnost, troškove i manjak radne snage.

Kako bi izgledao model od 32 sata

Predloženi model podrazumijeva četverodnevnu radnu sedmicu, ali ne po svaku cijenu i ne u svakoj firmi. Primjena bi zavisila od prirode posla, organizacijskih mogućnosti i dogovora između zaposlenih i poslodavaca. U programu se, uz to, spominje i pravo zaposlenih na isključenje od poslovnih obaveza izvan radnog vremena, što dodatno naglašava ideju jasnije granice između posla i privatnog života.

Ovakav pristup nije isto što i puko precrtavanje šablona iz drugih zemalja. U praksi bi se moralo procijeniti gdje je moguće skratiti radnu sedmicu bez narušavanja poslovnog procesa, a gdje bi takva promjena zahtijevala potpuno novu organizaciju. Zbog toga je prijedlog od početka predstavljen kao selektivan, a ne obavezujući za cijelo tržište rada.

U raspravi se često vraća i pitanje učinka. Zagovornici smatraju da kraće radno vrijeme može motivisati zaposlene, smanjiti stres i podići koncentraciju, dok protivnici upozoravaju da se isti rezultati ne mogu očekivati u svim djelatnostima. Zato se upravo u prvim reakcijama ističe da ovaj model može biti održiv samo tamo gdje posao više zavisi od rezultata nego od stalnog fizičkog prisustva.

Predstavnica ASNS-a Ranka Savić za Blic Biznis je rekla da su sindikalni prijedlozi razmatrani tokom sastanaka sa studentima i profesorima Pravnog fakulteta. Time je, prema njenim riječima, otvoren prostor da se u zakonodavni okvir ugradi više fleksibilnosti nego što je to bio slučaj ranije.

Savić je naglasila i da bi četverodnevna radna sedmica mogla biti uvedena dobrovoljno, uz očuvanje plata i drugih prava zaposlenih. Taj detalj je važan jer pokazuje da se ne radi o centralizovanom naređenju, nego o modelu koji bi se primjenjivao tamo gdje obje strane procijene da je izvodljiv.

„Cilj je da zakon omogući fleksibilnost tamo gde i zaposleni i poslodavac procene da kraće radno vreme donosi veći učinak. Ovo je veliki civilizacijski iskorak“

— Ranka Savić, ASNS, za Blic Biznis

Sindikati ovaj model vide i kao odgovor na činjenicu da mnogi radnici već sada provode mnogo vremena na poslu. Po njihovom stavu, fleksibilniji raspored mogao bi olakšati organizaciju porodičnih obaveza, smanjiti zamor i dati radnicima više prostora za život van kancelarije ili proizvodnog pogona. Istovremeno, jasno je da takav model ne bi mogao biti uveden jednako u svim privrednim granama.

Šta govore evropska iskustva

Jedan od argumenata zagovornika kraće radne sedmice oslanja se na iskustva evropskih zemalja koje su već testirale slične modele. U javnoj raspravi najčešće se navodi model 100-80-100, prema kojem zaposleni zadržavaju 100 posto plate, rade 80 posto dotadašnjeg vremena i ostvaruju isti nivo učinka. Upravo taj koncept daje okvir za ideju da se manje sati ne mora nužno pretvoriti u manji rezultat.

Island je među zemljama koje su ranije ispitivale ovaj pristup. Tokom eksperimenata od 2015. do 2019. godine učestvovalo je približno 2.500 zaposlenih. Prema rezultatima navedenim u izvornom materijalu, produktivnost je ostala stabilna ili je rasla, a zabilježena su i poboljšanja u vezi sa stresom i bolovanjima. Danas je kraće radno vrijeme dostupno velikom dijelu tamošnje radne populacije.

Ni Velika Britanija nije ostala po strani. U šestomjesečnom programu učestvovalo je više od 60 kompanija i oko 3.300 radnika, a nakon završetka testiranja 92 posto firmi odlučilo je da zadrži četverodnevnu radnu sedmicu. Među prijavljenim rezultatima bili su manja fluktuacija zaposlenih i rast prihoda, što je dodatno pojačalo interesovanje za ovaj model.

Sličan pristup testiran je i u Njemačkoj, gdje je obuhvaćena 41 organizacija. Nakon šest mjeseci, 73 posto kompanija izrazilo je namjeru da nastavi s takvom organizacijom rada, prije svega zbog želje da privuče i zadrži stručne zaposlenike. U svim ovim primjerima zajedničko je to da kraća sedmica nije uvedena kao univerzalno pravilo, nego kao pažljivo testiran model u kontrolisanim uslovima.

Ko bi prvi mogao da dobije slobodan petak

Iako se u javnosti često pojednostavljeno govori o slobodnom petku, prijedlog se ne odnosi na jednostavnu raspodjelu koja bi vrijedila za sve. Prema izvornim informacijama, prve šanse za prelazak na četverodnevni raspored imaju djelatnosti u kojima se učinak može mjeriti kroz završene zadatke, a ne kroz fizičko prisustvo od jutra do večeri.

Među kandidatima se izdvajaju informacijske tehnologije, telekomunikacije, finansije, marketing i konsultantske djelatnosti. U tim oblastima rad se često može organizovati tako da produktivnost ne zavisi direktno od broja dana provedenih u kancelariji. Zato se upravo tu najlakše može zamisliti probni prelazak na model od 32 sata.

Nasuprot tome, proizvodnja, građevinarstvo, poljoprivreda i trgovina nose složenije izazove. U zdravstvu i obrazovanju dodatni problem je potreba da se obezbijedi kontinuitet usluga, dok bi firme koje rade u više smjena morale mijenjati raspored zaposlenih i pažljivo voditi računa o organizaciji. Zbog toga se za te sektore ne može unaprijed pretpostaviti da bi imali isti prostor za promjenu kao kancelarijski i uslužni poslovi.

Važan dio rasprave odnosi se i na troškove. Prelazak sa 40 na 32 sata znači smanjenje radnog vremena za petinu, a ako mjesečna plata ostane ista, cijena rada po satu raste za 25 posto. To je jedan od razloga zbog kojih poslodavci upozoravaju da bi takav model bio održiv prije svega u kompanijama s većom produktivnošću i većim primanjima zaposlenih.

Dodatni problem je manjak radnika u pojedinim djelatnostima. Prema procjenama ekonomskih stručnjaka navedenim u izvornom tekstu, neke kompanije koje ne mogu automatizovati procese morale bi zaposliti veći broj ljudi kako bi zadržale isti obim poslovanja. To znači da bi se pitanje četverodnevne sedmice u Srbiji vrlo brzo pretvorilo u širu raspravu o tržištu rada, tehnologiji i troškovima poslovanja.

Zbog svega toga, ova ideja zasad više djeluje kao početak ozbiljne organizacijske rasprave nego kao gotova reforma. Ako bi se i uvodila, vjerovatno bi prvo stigla u sektore koji već sada rade po projektima i rezultatima, dok bi drugi morali čekati detaljnija testiranja i drugačije uslove. U međuvremenu, rasprava ostaje otvorena između onih koji u kraćoj sedmici vide napredak i onih koji u njoj vide novi teret za privredu.

Preporučujemo