Danas ćemo pisati o najljepšem paru bivše Jugoslavije. U pitanju su Jovana i Edin, koji su odrasli u srcima jedno za drugo. Iako se nisu stigli vjenčati, njihova je veza bila čvrsta kao da su već obavili tu formalnost.
Živjeli su skromno, tiho, ali s velikim snovima. Planirali su zajednički život, maštali o djeci i radovali se svakom trenutku koji su provodili zajedno. Njihova mladost nije bila obasjana luksuzom, ali bila je ispunjena ljubavlju, vjerom i nadom. Međutim, sve to prekinuo je rat. Granice među narodima su nestale, a prijatelji su preko noći postajali neprijatelji. Edin je otišao na front braneći ono što je volio, dok je Jovana, zajedno s roditeljima, izbjegla u Srbiju. Nisu se ni oprostili, samo su nestali jedno za drugo, bez objašnjenja, bez oproštaja.
U Srbiji je Jovana pokušavala ponovno izgraditi svoj život. Upoznala je novog čovjeka, udala se i dobila djecu. Postala je dobra majka, supruga, domaćica. Naučila je živjeti u tišini, ali nikada nije zaboravila pogled, osmijeh, ni dan kada je sve nestalo. Godinama je čuvala njihovu staru fotografiju, onu na kojoj je ona bila s punđom i iskrenim osmijehom, a Edin u sivoj jakni koju je ona sama šila. Svaki put kad bi pogledala tu sliku, srce joj je bilo ispunjeno tugom i nostalgičnim osjećajem.
- 35 godina su prošle. Djeca su odrasla, unuci su stigli, a Jovana je nastavila život, no nikada nije zaboravila ni Edina ni njihovu prošlost.
- Život je nosio svoje teške trenutke, ali ljubav prema Edinu ostala je tu, u srcu, u tišini.
Jednog dana, dok je miješala tijesto u kuhinji, muž joj je tiho prišao i rekao:
„Traži te neki čovjek. Kaže da nema ruku. I da te dugo traži.“
Srce joj je odmah znalo tko je. Suze su počele teći same, a Jovana je samo šapatom rekla mužu:
„To je čovjek kojeg sam voljela prije rata. Mislila sam da je mrtav.“
Muž je ostao tih. Nije izgovorio ni riječ, samo je klimnuo glavom. U njegovom pogledu bio je razum, pa čak i saosjećanje.
- Edin je preživio rat, ali je u borbi izgubio ruku.
- Godinama je lutao, borio se u bolnicama, bio izbjeglica u Njemačkoj, ali nikada nije prestao tražiti Jovanu.
- Problem je bio što je ona promijenila prezime. Tek kad je slučajno sreo njihovu školsku prijateljicu, saznao je gdje je. Živa je, udana, s djecom – ali dobro.
Edin nije znao što će ga dočekati. Da li će ga Jovana prihvatiti, da li je možda bolesna, ili će ga jednostavno odbaciti. Ipak, nije mogao stati. Došao je u Kragujevac, gdje je saznao da živi, i stao pred njezinu kuću. Nije znao što će pronaći, ali je osjećao da mora doći, da se suoči s prošlošću.
„Nisam želio umrijeti, a da te ne vidim još jednom“, rekao je tiho.
U tom trenutku, nisu bile potrebne riječi. Samo su plakali, oboje. Bez objašnjenja, bez pitanja. Samo su stajali jedno pred drugim, u tišini koja je govorila više od svih riječi.
- Iako se nisu ponovo spojili, to je bila prilika za oproštaj.
- Sada, ponekad, pišu jedno drugome, dijele uspomene, ali nikada ne narušavaju sadašnje živote.
Jovana nikada nije napustila svoju obitelj. Ostala je sa mužem i djecom, ali je uvijek znala da je Edin volio kao nitko drugi. Nikada joj nijedna ljubav nije dala onaj pogled, onaj iskreni osjećaj.
„Nisam mu se vratila. Imam svoju obitelj, ali jedno znam – niko me nije volio kao on. I nikada me nitko neće voljeti s tim pogledom. Njegovim.“
Iako život nije dao sretan završetak, pružio je šansu za oproštaj i pomirenje. A možda, najvažnije, i za mir u srcu. Jer neke ljubavi ne trebaju krajeve. One ostaju – u tišini, u sjećanju, u pogledu koji pamti više od riječi.
