U posljendnjih par godina se anksioznost sve više spominje i pogađa sve veći broj ljudi. Iako se u većini slučajeva povezuje sa odraslim osobama, stručnjaci navode da i u ranim godinama djeca mogu pokazivati tjeskobe koje ukazuju na ovu pojavu.
Ono što je posebno važno naglasiti jeste da korijen nesigurnosti i napetosti kod djece često ne leži u velikim traumama, već u naizgled običnim, svakodnevnim situacijama koje ostavljaju dubok trag. Roditelji, iako vođeni ljubavlju i željom da njihovo dijete uspije, nesvjesno usvajaju obrasce ponašanja koji ne pružaju podršku, već stvaraju plodno tlo za kasnije emocionalne poteškoće.
Psihološka istraživanja pokazuju da čak devet od deset roditelja svakodnevno primjenjuje ponašanja koja mogu oslabiti dječiju otpornost i povećati sklonost ka anksioznosti. Riječ je o radnjama koje na prvi pogled izgledaju bezazleno, ali vremenom oblikuju unutrašnji svijet djeteta i njegovu sliku o sebi.
Jedan od čestih obrazaca jeste pretjerana kontrola. Kada roditelj upravlja svakim segmentom djetetovog života – od odabira odjeće do načina rješavanja zadaće – šalje jasnu poruku da ne vjeruje svom djetetu. Posljedice su ozbiljne:
- gušenje dječije inicijative,
- smanjenje hrabrosti da se preuzme rizik,
- stvaranje straha od greške.
U takvim uslovima, svaka nova situacija kasnije djeluje zastrašujuće jer dijete nikada nije imalo priliku da donosi odluke i da iz grešaka uči.
Jednako štetan obrazac jeste negiranje emocija. Kada roditelj kaže: „Nemoj plakati“ ili „Preosjetljiv si“, dijete usvaja poruku da su njegovi osjećaji nepoželjni. Posljedice su:
- potiskivanje emocija,
- gomilanje unutrašnje napetosti,
- nesigurnost i zbunjenost u izražavanju osjećaja.
S vremenom, taj pritisak prerasta u podlogu za razvoj anksioznih poremećaja. Dijete koje ne nauči da su njegove emocije vrijedne pažnje postaje odrasla osoba koja se teško nosi s vlastitim unutrašnjim svijetom.
Kada roditeljska ljubav i pažnja zavise od uspjeha, dijete razvija uvjerenje da vrijedi samo ako je savršeno. Svaka pogreška postaje dokaz nedovoljnosti. Ovakav pritisak stvara:
- stalni stres,
- strah od neuspjeha,
- nedostatak prostora za istraživanje i igru.
Perfekcionizam se naziva i „tihim ubicom djetinjstva“, jer ostavlja trajne posljedice – od hronične napetosti do teškoća u samoprihvatanju u odrasloj dobi.
Nerijetko se zaboravlja i na faktor emocionalne nedostupnosti roditelja. Iako su fizički prisutni, roditelji opterećeni vlastitim brigama ponekad ostaju udaljeni na emocionalnom planu. Dijete tada osjeća da nije dovoljno važno, da nije viđeno ni prihvaćeno. Posljedice su ozbiljne:
- rana nesigurnost,
- poteškoće u građenju povjerenja,
- strah od napuštanja.
Takva iskustva stvaraju prazninu koju dijete često nosi cijeli život.
Kada se sagledaju svakodnevne roditeljske reakcije – od stalnog ispravljanja i poređenja s drugima, do korištenja srama ili minimiziranja osjećaja – postaje jasno kako se u djetetu stvara slika da „nije dovoljno dobro“. Svijet tada postaje opasno mjesto, a ljubav i prihvaćenost djeluju uvjetovani uspjehom i ponašanjem.
Ipak, važno je znati da promjena nikada nije nedostižna. Djeca ne traže savršene roditelje. Ono što im je potrebno jesu iskrene i emocionalno prisutne figure koje ih vide, čuju i prihvataju. Male promjene u ponašanju mogu učiniti ogromnu razliku:
- jasno reći djetetu: „Volim te baš takvog kakav jesi“,
- dozvoliti greške bez osude,
- izvinuti se kada roditelj pogriješi,
- pokazati da emocije imaju pravo postojati.
Kada dijete osjeti da ga roditelj prihvata, razvija osjećaj sigurnosti i otpornosti. Tada strah gubi snagu, a prostor za rast i razvoj se širi.
Otvoren razgovor o emocijama ključan je za prevenciju anksioznosti. Dijete koje zna da može slobodno reći šta osjeća, bez straha od ismijavanja ili odbacivanja, izrasta u osobu koja vjeruje sebi i drugima. Roditelj u tim trenucima ne mora imati rješenje za svaki problem – dovoljno je da sluša i bude prisutan.
Anksioznost se ne pojavljuje iznenada. Ona se gradi tiho, godinama, kroz sitne poruke i ponašanja koja dijete svakodnevno prima. Ali isto tako, može se prevenirati i ublažiti kroz svakodnevne geste ljubavi, razumijevanja i poštovanja.
Na kraju, suština je jednostavna: djeca ne trebaju roditelje koji sve znaju i nikada ne griješe. Trebaju one koji će ih čuti, zagrliti i prihvatiti baš onakve kakvi jesu. Upravo je to najveći dar koji im se može pružiti – osjećaj sigurnosti da vrijede, bez obzira na sve.
