Danas ćemo pisati o izvjesnom Amaru koji je rožen u Sarajevu i koji je godinama nakon rata nosio svoje rane. Odrastao je uz strogog oca koji se zvao Samir, koji je jako rijetko govorio a još rjeđe se smijao.
U njihovom domu nikada nije bilo fotografija ni osjećaja prave porodične topline. Zidovi su bili goli, a prostor ispunjen tihom prazninom. Majka se nikada nije spominjala. Na svako pitanje o njoj stizao je isti, hladan odgovor: „Umrla je kad si bio beba. Nema više šta da znaš.“ Amar je odrastao s tom rečenicom kao zidom pred sobom. Nije znao šta mu zapravo nedostaje, jer ono što nikada nije imao nije mogao ni imenovati.
Jedina svjetlost njegovog djetinjstva bila je nana Fadila. Ona ga je učila kako da hoda, kako da osluškuje tišinu i kako da prepozna ljubav u malim gestama. Ali čak ni ona nikada nije govorila o njegovoj majci. Njene rečenice bi se završavale riječima: „Mali si da razumiješ.“ Tako je Amar rastao u tišini, naučen da izbjegava pitanja o porodici, pa čak i sopstvene misli koje bi ga odvele u tom pravcu.
U školi se snalazio pomoću osmijeha. Kada bi nastavnici tražili od djece da govore o roditeljima, Amar bi uvijek davao općenite odgovore, skrivajući prazninu. Vremenom je prestao postavljati pitanja, pa čak i sam sebe ispitivati. Praznina je postala njegovo prirodno stanje, prostor u kojem se kretao bez otpora.
Godinama kasnije, kao student sociologije, jednog dana je ušao u podrum porodične kuće. Dok je sređivao stare kutije, naišao je na jednu, prašnjavu i zaboravljenu. U njoj je bilo nekoliko dječijih crteža, izblijedjela plišana igračka i fotografija žene toplih očiju i širokog osmijeha. Na poleđini fotografije stajalo je: „Za mog sina, Aleksu. Ako ikada poželiš da znaš istinu – mama Ena.“
Amar je zanijemio. Ime Aleksa nije mu značilo ništa, a opet, u istom trenutku značilo je sve. Osjetio je kako mu se svijet ruši, kako sve što je do tada znao gubi smisao. Držeći fotografiju, otišao je ocu. Pitanje je bilo jasno i izgovoreno bez okolišanja – ko je ta žena i zašto je potpisana kao njegova majka? Otac Samir je prvo negirao, zatim ušutio, a onda se suočio s ultimatumom: istina ili prekid odnosa.
Konačno je progovorio. Ena je bila Srpkinja, njegova prva ljubav. Njihova veza bila je snažna, ali osuđena na protivljenje porodica i otrov ratne mržnje. Kada se Amar rodio, dali su mu ime Aleksa, nadajući se da će to ime biti most između dva svijeta. Ali pritisci su bili preveliki. Ena je otišla, a Samir je sinu promijenio ime i odgajao ga kao muslimana, vjerujući da će ga tako zaštititi od podjela i predrasuda.
Amar je tih dana osjećao da mu se život raspada u komadiće. Lutao je ulicama Sarajeva, provodio sate u džamijama i crkvama, tražeći smisao i identitet. U srcu je znao da mora pronaći majku. Preko poznanstava je saznao da Ena živi u Novom Sadu, bez druge djece. Poslao joj je kratku poruku: „Zovem se Amar. Rođen sam kao Aleksa. Da li ti to nešto znači?“ Dva dana kasnije stigao je odgovor: „Jesam. Čitam tvoju poruku kroz suze. Bila sam kukavica. I da – svakog dana si mi nedostajao.“
Njihov prvi susret desio se na obali Dunava. Ena ga je dočekala s osmijehom sa fotografije, ali u očima su joj se vidjele godine tuge i žaljenja. Ispričala mu je svoju verziju priče – bila je mlada, prestrašena i rastrzana između ljubavi i pritiska porodice. Otišla je jer nije znala kako da ostane. Amar je slušao u tišini. Nije mogao reći da oprašta, ali nije osjećao ni mržnju. Želio je samo da zna.
Po povratku u Sarajevo, skupio je hrabrost da priđe ocu. Po prvi put ga je zagrlio. Rekao mu je: „Ti si moj otac. I dalje te volim. Ali nikada ti neću oprostiti što si odlučivao ko ću biti.“ To je bio trenutak suočavanja i djelimičnog pomirenja, iako je u srcu ostao ožiljak.
Danas Amar – ili Aleksa – nosi oba imena. Odlučio je da ne bira između njih, jer oba pripadaju njemu. Slavi i Bajram i Božić, piše eseje o identitetu, pripadnosti i pomirenju. Svoje radove potpisuje inicijalima A. Sehić, vjerujući da time spaja ono što mu je bilo namijenjeno i ono što je sam izabrao.
Shvatio je da istina ne mora biti savršena da bi bila važna. Nekada čovjek mora izgubiti sve ono što misli da jeste – da bi pronašao ko zaista jeste.
