Pet feninga. Toliko je bilo. Ni za žvaku nije dovoljno. Ali tog subotnjeg jutra, na pijaci, zbog pet feninga, jedan čovjek u skupom kaputu podigao je glas na mene tako da je cijela pijaca utihnula. Nazvao me prevarantkinjom. Lopovom. A onda je, odlazeći, nogom udario moju korpu. Dvadeset jaja razbilo se po betonu. Stajala sam pognute glave, sedamdeset osam godina, i skupljala ljuske. Niko nije ništa rekao. A ja nisam znala da će se, već u ponedjeljak ujutro, taj čovjek susresti s mojim sinom. I da će moj sin donijeti odluku koja je iznenadila sve. Pa i mene.
Jaja od subote
Zovem se Draginja. Imam sedamdeset osam godina. Udovica, živim sama na selu, sa dvadesetak kokošaka. Svake subote, već četrdeset godina, nosim jaja na gradsku pijacu. Od te zarade kupujem lijekove i ono što penzija ne pokrije.

Imam jednog sina, Predraga. Podigla sam ga sama, od jaja, mlijeka i šivenja. Završio je pravo. Danas radi kao glavni inspektor rada u našem kantonu. Kad su ga postavili, rekla sam mu samo jednu stvar: „Sine, zakon je isti i za bogatog i za siromašnog. Ako to zaboraviš, nisi moj sin.“
Ja i dalje nosim jaja na pijacu. Predrag me moli da prestanem. „Mama, ne treba ti. Ja ću ti dati.“ Ali ja volim pijacu. Volim ljude. I volim da imam svoju paru.
Gospodin u kaputu
Te subote, oko devet, do mog štanda je došao jedan čovjek. Pedesetak godina. Skup kaput, zlatni sat, telefon u ruci. Iza njega, na parkingu, crni džip. Uzeo je deset jaja. Dao mi novčanicu od deset maraka.
Jaja su bila tri marke i pet feninga. Vratila sam mu šest maraka i devedeset feninga. Pogriješila sam. Trebalo je devedeset pet. Ruke mi se tresu, a oči slabo vide sitne kovanice.
Čovjek je prebrojao kusur. Pa je podigao glas:
„Pet feninga! Fali mi pet feninga! Znam ja vas, babe sa pijace! Svaki put zakinete po malo, pa vam se skupi! Prevarantkinje! Lopuže!“
Cijela pijaca je utihnula. Ljudi su gledali. Ja sam drhtavim rukama tražila po kesici pet feninga. Izvinjavala sam se. „Izvinite, gospodine, nisam vidjela, evo, evo…“
Ali on nije čekao. Okrenuo se. I, odlazeći, nogom je udario moju korpu sa jajima. Dvadeset jaja razbilo se po betonu. „Neka te nauči“, rekao je, i otišao do svog džipa.
Stajala sam. Pa sam kleknula i počela da skupljam ljuske. Ruke su mi bile žute od žumanaca. Prodavačica pored mene, Rada, kleknula je da mi pomogne. „Znaš li ko je to, Draginja?“, šapnula je. „To je Rašić. Vlasnik one velike građevinske firme. Ima tri stotine radnika.“
Predrag saznaje
Nisam htjela da kažem sinu. Ali Rada je imala sina koji je sve snimio telefonom. Video je do nedjelje uveče bio na internetu. Hiljade pregleda. Predrag me nazvao u deset uveče. Glas mu je drhtao.
„Mama… je l’ to ti? Na tom snimku?“ „Jesam, sine. Nije ništa. Pet feninga.“
Predrag je dugo ćutao. A onda je rekao nešto čudno: „Mama, sutra ujutro moja služba ima zakazanu inspekciju. Već mjesec dana. U jednoj građevinskoj firmi. Zbog prijava radnika. Ta firma je… Rašićeva.“
Odluka
Te noći, Predrag je došao kod mene, na selo. Sjeo je za kuhinjski sto. Bio je ljut. Vidjela sam mu to u očima. Isti pogled kao njegov otac kad bi neko uvrijedio porodicu.
„Mama, sutra mogu da ga uništim. Ja vodim inspekciju. Mogu da nađem sve. Svaki papir. Svaku grešku. Da zatvorim firmu.“
Gledala sam ga dugo. Onda sam rekla:
„Sine, šta sam ti rekla onog dana kad su te postavili?“
Predrag je spustio glavu. „Da je zakon isti za bogatog i za siromašnog.“
„Tako je. Isti i za onog koji je uvrijedio tvoju majku. Ako sutra odeš tamo ljut, onda si isti kao on. Koristiš moć zato što možeš. A ja tebe nisam tako odgojila.“
Predrag je sjedio dugo. Onda je ustao, poljubio me u čelo i rekao: „Imaš pravo, mama. Sutra ujutro ću se izuzeti iz ovog predmeta. Zbog sukoba interesa. Inspekciju će voditi moja zamjenica. Ja neću ni ući u tu firmu.“
Inspekcija
U ponedjeljak ujutro, inspekcija je stigla u Rašićevu firmu. Predvodila ju je Predragova zamjenica, inspektorka Amra. Predrag je sjedio u kancelariji, na drugom kraju grada, i nije znao ništa.
Inspekcija je trajala tri dana. I pronašla je ono zbog čega su radnici, mjesec dana ranije, podnijeli prijavu:
- osamdeset radnika radilo je na crno, bez prijave i bez staža,
- prekovremeni sati nisu plaćani dvije godine,
- na gradilištima nije bilo zaštitne opreme. Prošle godine, jedan radnik je pao sa skele, a firma je to prikazala kao „nesreću van radnog vremena“,
- a plate su kasnile i po tri mjeseca, dok je vlasnik, kako su radnici rekli, „kupio novi džip“.
Firma je kažnjena. Morala je prijaviti sve radnike, isplatiti dugovanja i uvesti zaštitnu opremu na svako gradilište. Sve po zakonu. Ni marke više, ni marke manje.
Rašić na pijaci
Rašić je, naravno, saznao čija sam majka. Video se proširio. Novinari su pisali: „Bogataš ponizio majku glavnog inspektora, a onda dobio inspekciju.“ Rašić je tvrdio da je to osveta. Dok novinari nisu saznali da se Predrag izuzeo, i da je inspekcija bila zakazana mjesec dana ranije, zbog prijava njegovih radnika.
Sljedeće subote, na pijaci, oko devet, do mog štanda je došao isti čovjek. Isti kaput. Ali bez zlatnog sata. I bez onog pogleda. Stao je pred mene. I dugo ćutao.
„Gospođo… ja sam mislio da je vaš sin došao da se osveti. Bio sam bijesan cijelu sedmicu. A onda sam saznao da se izuzeo. Da nije ni ušao u firmu. Da su sve što su našli prijavili moji radnici, mjesec dana prije nego što sam vas ja… Razbio sam vam jaja zbog pet feninga. A svojim radnicima sam dvije godine uzimao mnogo više.“
Iz džepa je izvadio kovertu. Pružio mi je. „Za jaja.“ Odgurnula sam njegovu ruku.
„Gospodine, meni ne dugujete ništa. Pet feninga sam vam ja dugovala, evo ih.“ I stavila sam mu u dlan kovanicu od pet feninga. „A ono što dugujete, dugujete onom radniku što je pao sa skele. I onima koji dvije godine rade za vas na crno. Njima vratite. Pa onda dođite po jaja.“
Rašić je stajao, s kovanicom u dlanu, i gledao u nju. Pa je klimnuo. I otišao. Bez džipa. Pješke.

Kovanica
Za tri mjeseca, Rada mi je donijela vijest. Rašić je prijavio sve radnike. Isplatio dugove. Onom radniku što je pao sa skele platio je liječenje i dao mu posao u kancelariji. I, kažu, na svom stolu u kancelariji drži jednu kovanicu od pet feninga, zalijepljenu na komad drveta.
A ja i dalje nosim jaja na pijacu, svake subote. Kad me Predrag pita zašto, kažem mu: „Da ne zaboravim, sine, koliko vrijedi pet feninga. I koliko vrijedi čovjek.“
Iz ove priče naučila sam:
- Nikad ne ponižavajte ljude koji rade pošten posao, ma koliko vam se činio malim. Ne znate čija su majka, ni čiji su otac.
- Moć se ne pokazuje osvetom. Pokazuje se onda kad je možeš zloupotrijebiti, a odlučiš da nećeš.
- Zakon mora biti isti za sve. I za bogatog, i za siromašnog, i za onog koji nas je uvrijedio.
- Ako radite na crno ili vam ne plaćaju prekovremeno, prijavite inspekciji rada. Vaš glas može promijeniti nečiji posao.
Predrag je, poslije svega, na zid svoje kancelarije okačio uramljenu jednu moju rečenicu, koju sam mu rekla one noći za kuhinjskim stolom: „Zakon je isti i za onog koji je uvrijedio tvoju majku. – Mama Draginja.“











