Papir je kružio zgradom tri sedmice. Od vrata do vrata. Na vrhu je pisalo: „Peticija stanara za iseljenje porodice iz stana 14.“ Ispod, potpisi. Dvadeset jedan. I moj među njima. Nisam ni razmišljala. Svi su potpisivali. „Ne znamo ko su, ne znamo šta su, ne znamo šta rade cijeli dan“, govorio je komšija koji je skupljao potpise. A onda je, jedne februarske noći, u dva ujutro, izbio požar. Na petom spratu. U stanu moje mame, koja ima osamdeset četiri godine. I kad su svi stanari istrčali na ulicu u pidžamama, jedan čovjek je trčao u suprotnom smjeru. Uz stepenice. U dim. Bio je to otac iz stana 14.
Nova porodica u zgradi
Zovem se Verica. Živim na četvrtom spratu jedne stare zgrade u centru grada, već dvadeset godina. Moja mama, Darinka, živi na petom, iznad mene. Ima osamdeset četiri godine i slabo hoda, ali neće da se preseli kod mene. „Dok mogu sama, sama ću“, kaže.

Prošlog ljeta, u stan 14, na trećem spratu, uselila se nova porodica. Otac, majka i troje djece. Došli su iz jedne daleke zemlje, iz koje su morali da odu. Govorili su malo naš jezik. Otac se zvao Karim, majka Amal.
Zgrada ih nije dočekala dobro:
- u liftu su ljudi okretali glavu kad bi ušli,
- na oglasnoj tabli, neko je zalijepio papir: „Ovo nije hotel“,
- komšinice su se žalile da im djeca „prave buku“, da „kuhaju čudna jela“ i da im „miriše hodnik“,
- a komšija Miloš, predsjednik kućnog savjeta, počeo je da skuplja potpise. Da se isele.
Kad je pozvonio na moja vrata, s papirom, rekao je: „Verice, potpiši. Ne znamo ko su. Šta ako se nešto desi? Ti imaš staru mamu iznad.“ I ja sam potpisala. Zbog mame. Iz straha. Bez da sam ikad razgovarala s njima.
Ono što nisam primjećivala
A bilo je stvari koje sam vidjela, ali nisam htjela da primijetim. Karim je svako jutro, u šest, odlazio na posao. Na gradilište, kako sam kasnije saznala. Vraćao se u sedam uveče, prašnjav, umoran. Amal je čistila stepenište zgrade, iako to nije bio njen red. Njihova najstarija kćerka, Lejla, dvanaest godina, jednom je mojoj mami donijela kese iz prodavnice do petog sprata, kad je lift bio pokvaren. Mama mi je pričala. „Divno dijete, Verice. Ne zna dobro jezik, ali se smije.“
Ja nisam ništa rekla. Peticija je već bila predata upravi.
Dva ujutro
Jedne noći u februaru, probudio me miris. Dim. Gust, oštar. Skočila sam iz kreveta. Hodnik je bio pun dima. Iz stana iznad mene, iz maminog stana, čulo se pucketanje.
Istrčala sam na stepenište. Dim je bio tako gust da nisam vidjela ni ogradu. Pokušala sam da se popnem na peti sprat. Nisam mogla da dišem. Oči su mi gorjele. Kašljala sam. Pala sam na koljena na stepenicama i vrištala: „Mama! Mama!“
Stanari su bježali dolje. U pidžamama, s djecom u naručju. Komšija Miloš je projurio pored mene, sa ženom, vičući: „Bježi, Verice! Zvali smo vatrogasce! Bježi!“
A onda, kroz dim, neko je trčao gore. Uz stepenice. U suprotnom smjeru od svih. Mokrim peškirom preko lica. Prošao je pored mene i stavio mi ruku na rame. „Ostani. Ja idem.“ Karim.
Peti sprat
Ne znam koliko je trajalo. Možda dva minuta. Možda deset. Sjedila sam na stepenicama, kašljala i plakala. Neko me vukao dolje. Amal. Karimova žena. Izvela me na ulicu i stavila mi svoje ćebe preko ramena.
Stajali smo na ulici, svi stanari, i gledali u peti sprat. Iz maminog prozora izlazio je crni dim. Vatrogasci su još bili na putu. I onda, iz ulaznih vrata zgrade, izašao je Karim. Crn od dima. Kašljao je. A u naručju je nosio moju mamu. Umotanu u mokro ćebe. Živu.
Spustio ju je na klupu ispred zgrade. Mama je kašljala, ali je disala. Otvorila je oči. I prva riječ koju je rekla bila je: „Lejlin tata…“
Ko je bio Karim
Vatrogasci su stigli za pet minuta i ugasili požar. Uzrok: stara električna grijalica u maminoj sobi. Mamu i Karima su odvezli u bolnicu, zbog dima. Ja sam išla s njima.
U bolnici, dok su mu davali kiseonik, jedan od vatrogasaca je sjeo pored Karima. Pričali su. Karim, polako, na svom slabom našem, i na engleskom. A onda mi je vatrogasac prišao i rekao:
„Gospođo, znate li vi ko je taj čovjek? U svojoj zemlji, petnaest godina je bio vatrogasac. Komandir jedinice. Znao je tačno šta radi. Mokri peškir, nisko uz pod, ćebe preko starice. Da nije on, vaša mama ne bi preživjela do našeg dolaska. Pet minuta je mnogo u dimu.“
Sjela sam na stolicu u hodniku bolnice. Vatrogasac. Čovjek kojeg smo htjeli da izbacimo iz zgrade, jer „ne znamo ko je“. A on je bio jedini u zgradi koji je znao šta da radi kad je gorjelo.
Izvinjenje
Ujutro, kad su ga pustili, čekala sam ga ispred bolnice. Nije me pogledao. Mislio je, valjda, da ću mu nešto prebaciti. Prišla sam mu i rekla, kroz suze:
„Karime, ja sam potpisala peticiju da se iselite. Zbog mame. Rekli su mi da ne znamo ko ste. A vi ste mi noćas spasili mamu. Ja vas nisam ni pozdravljala u liftu. Oprostite mi. Molim vas.“
Karim je dugo ćutao. Onda je rekao, polako, tražeći riječi:
„Gospođo, ja znam za papir. Lejla mi je prevela. Bilo mi je teško. Ali kad gori kuća, ne pitaš ko je potpisao. Pitaš samo ko je unutra. Vaša mama je bila unutra. Ona je dobra prema mojoj kćerki. To je dovoljno.“
Kućni savjet
Sedmicu dana kasnije, sazvan je sastanak stanara. Komšija Miloš je stajao ispred svih, crven u licu. Ja sam ustala prva. Rekla sam šta se desilo. Šta je rekao vatrogasac. I onda sam rekla: „Ja povlačim svoj potpis. I predlažem da se peticija baci.“
Tišina. A onda je ustala jedna komšinica s drugog sprata. Pa još jedna. Pa stari profesor s prvog. Jedan po jedan, svi su povukli potpise. Na kraju, i komšija Miloš. Rekao je samo, gledajući u pod: „Ja sam pobjegao prvi. On je otrčao gore. Nemam pravo da odlučujem ko živi u ovoj zgradi.“
Peticija je pocijepana. Na oglasnu tablu, umjesto onog papira „Ovo nije hotel“, neko je zalijepio novi. Dječjim rukopisom, mojih unuka i Lejle zajedno: „Dobrodošli u našu zgradu. Hvala, Karime.“

Aparati za gašenje
Danas, Karim radi kao instruktor zaštite od požara u jednoj firmi. Opština mu je priznala diplomu. Prošlog mjeseca, održao je obuku za sve stanare naše zgrade. Kako se izlazi iz dima. Kako se gasi mali požar. Kako se pomaže starijima. Na svakom spratu, sad imamo aparat za gašenje. Karim ih je sam postavio.
Mama se preselila kod mene, na četvrti sprat. Svake nedjelje, Lejla dolazi i uči je da pravi kolače iz svoje zemlje. A mama nju uči da pravi pitu. I svaki put kad se sretne s Karimom u liftu, mama ga uhvati za ruku i kaže: „Sine moj.“
Iz ove priče naučila sam:
- Ne sudite ljudima po tome odakle dolaze. Sudite ih po tome šta rade kad je nekome teško.
- Strah od nepoznatog tjera dobre ljude da potpisuju loše papire.
- Naučite osnove zaštite od požara i provjerite grijalice i instalacije kod starijih. Jedna stara grijalica može koštati život.
- Kad gori kuća, niko ne pita ko je odakle. Pita se samo ko je unutra.
Na vratima stana 14, sada stoji mala mesingana pločica. Kućni savjet ju je dao da se napravi, jednoglasno. Na njoj piše: „Ovdje živi Karim. Kad su svi bježali dolje, on je trčao gore. Hvala ti, komšija.“











