Kad muž dvadeset godina svakog petka kupuje cvijeće, a to cvijeće nikad ne stigne kući, svaka žena pomisli isto. I ja sam pomislila. Svakog petka, u pet popodne, moj muž bi svratio do cvjećare na uglu. Kupio buket bijelih ruža. I otišao. Vraćao se u sedam, bez cvijeća, s tužnim očima. Dvadeset godina sam šutjela. Bojala sam se odgovora. A onda sam ga jednog petka pratila. Nije otišao kod druge žene. Otišao je u dom za stare. Do jedne starice koja ga je, kad ga je ugledala, zagrlila i rekla: „Sine moj, došao si.“
Bijele ruže petkom
Zovem se Ljerka. S Zoranom sam u braku dvadeset pet godina. Zoran je inženjer, miran, pažljiv čovjek, dobar otac našim dvjema kćerkama. Ali od prve godine braka postojala je jedna stvar koju nikad nisam razumjela:
- svakog petka, u pet popodne, kupovao je buket bijelih ruža u cvjećari na uglu,
- cvijeće nikad nije stiglo kući,
- vraćao se oko sedam, tih i odsutan, i cijelo veče je malo pričao,
- a kad sam ga jednom pitala gdje ide, rekao je samo: „Kod jednog starog duga, Ljerka. Nemoj pitati.“
Cvjećarka, gospođa Dubravka, jednom mi je, s osmijehom, rekla: „Vaš muž je najvjerniji kupac koga imam. Dvadeset godina, svaki petak, bijele ruže. Ta žena ima sreće.“ Ta žena. Te noći nisam spavala.
Petak u martu
Ove godine, u martu, odlučila sam da saznam. Uzela sam slobodan dan. U pet popodne, sjedila sam u autu preko puta cvjećare. Zoran je izašao s buketom bijelih ruža, sjeo u auto i krenuo. Pratila sam ga kroz grad, srce mi je lupalo kao da će iskočiti.
Nije stao ispred nijedne zgrade. Nijedne kuće. Stao je ispred doma za starije osobe na kraju grada. Uzeo je cvijeće i ušao. Sačekala sam pet minuta. I ušla za njim.
Soba broj 12
Medicinska sestra na prijemu me pogledala ljubazno. „Tražite nekoga?“ „Muža. Zorana. Upravo je ušao, s ružama.“ Sestra se nasmiješila, kao da zna nešto. „Ah, gospodin Zoran. Soba 12. Petak je, naravno. Gospođa Ankica ga čeka od jutros.“
Prišla sam vratima sobe 12. Bila su odškrinuta. Unutra, u fotelji pored prozora, sjedila je sitna starica, od osamdeset pet godina, bijele kose, u plavom džemperu. Zoran je stajao ispred nje i spuštao bijele ruže u vazu. A starica je ustala, zagrlila ga i rekla, drhtavim glasom punim sreće:
„Sine moj, Mladene, došao si. Znala sam da ćeš doći. Petak je.“
Zoran ju je zagrlio. „Došao sam, mama. Kao i uvijek.“
Mladen. Moj muž se zove Zoran. A Zoranova majka je umrla prije trideset godina.
Na hodniku
Zoran me ugledao na vratima. Lice mu se zaledilo. Rekao je starici nešto tiho, poljubio je u čelo i izašao na hodnik. Zatvorio je vrata za sobom.
„Ljerka…“ „Ko je ona, Zorane? Zašto te zove Mladen? Zašto te zove sine?“ Zoran je sjeo na klupu u hodniku. Pokrio je lice rukama. I poslije dvadeset godina, ispričao mi je.
Noć na putu
- prije dvadeset dvije godine, Zoran je imao najboljeg prijatelja, Mladena. Bili su kao braća od prvog razreda,
- jedne noći, vraćali su se s puta, iz drugog grada. Vozio je Zoran. Kiša, magla, umor,
- u jednoj krivini, auto je sletio s puta. Zoran je izašao s nekoliko ogrebotina. Mladen nije preživio.
- sud je utvrdio da je kriv bio teretnjak koji je prešao u njihovu traku. Ali Zoran sebi nikad nije oprostio. „Ja sam bio za volanom. Ja sam ga vozio kući.“
„Mladen je imao samo majku“, rekao je Zoran. „Gospođu Ankicu. Otac mu je umro rano. Brata ni sestre nije imao. Svakog petka, poslije posla, nosio joj je bijele ruže. Dvadeset godina. Bijele, jer je to bilo cvijeće s njenog vjenčanja.“
Obećanje na groblju
„Na Mladenovom ispraćaju“, nastavio je Zoran, glasom koji se lomio, „gospođa Ankica me nije optužila. Nije me ni pogledala ljutito. Samo me uhvatila za ruku i rekla: ‚Sad petkom nemam ko da mi donese ruže.‘ I ja sam joj obećao. Tad, nad grobom. Da će ruže dolaziti svaki petak. Dok je živa.“
„Dvadeset godina“, prošaptala sam. „Dvadeset godina, Ljerka. Prvih petnaest, ona je znala ko sam. Zvala me Zorane, pričala mi o Mladenu, pili smo kafu. A prije pet godina, počela je da zaboravlja. I jednog petka, kad sam ušao s ružama, rekla mi je ‚sine, Mladene, došao si‘. Nisam imao srca da je ispravim. Od tada sam joj Mladen. Svaki petak.“
„A zašto mi nikad nisi rekao?“ Zoran me pogledao, očima punim suza. „Zato što sam se stidio. Ja sam bio za volanom, Ljerka. Mislio sam da ćeš me drugačije gledati. A ovo je jedino što mogu da vratim. Jedan buket. Jednom sedmično. Za čovjeka kojeg nisam doveo kući.“
Ruže za dvoje
Sjela sam pored njega na klupu. Dugo nisam ništa rekla. Dvadeset godina sam se bojala da me vara. A on je, svakog petka, nosio teret koji niko nije znao. I ljubav koju niko nije vidio.
Uzela sam ga za ruku. „Zorane, ti nisi kriv. A čak i da jesi, dvadeset godina ruža bi bilo dovoljno.“ Onda sam ustala, popravila kosu i rekla: „Hajde. Upoznaj me sa svojom mamom.“
Ušli smo u sobu 12. Gospođa Ankica me pogledala, nasmiješila se i pitala Zorana: „Mladene, ko je ova lijepa žena?“ Zoran je zastao. A ja sam joj pružila ruku i rekla: „Ja sam njegova žena, gospođo Ankice. Vaša snaha.“ Gospođa Ankica je zaplakala od sreće. „Oženio se! Moj Mladen se oženio! Konačno!“
Dva buketa
Od tog petka, idemo zajedno. Zoran nosi bijele ruže. Ja nosim kolače. Gospođa Ankica me zove „snaho“ i pokazuje me drugim staricama u domu: „Ovo je žena mog sina. Vidite kako je lijepa.“ Nikad je ne ispravljamo. Nekad je ljubav važnija od istine.
Prošlog proljeća, na Mladenov grob odnijeli smo prvi put dva buketa. Bijele ruže od Zorana. I jedne crvene, od mene. Na kartici sam napisala: „Mladene, tvoja mama ima sina. Svakog petka. Hvala ti što si mi dao muža koji zna da drži obećanja.“
Iz ove priče naučila sam:
- Ne pretpostavljajte najgore kad vam muž krije nešto. Nekad krije bol, a ne izdaju.
- Krivica može trajati cijeli život, ali i iz nje može niknuti nešto dobro.
- Obećanje dato nad grobom je najteže i najljepše obećanje koje čovjek može dati.
- Usamljeni stari ljudi ne trebaju mnogo. Jedan buket, jedan petak, jedan glas koji kaže „došao sam“.
Cvjećarka Dubravka, kad je saznala priču, prestala je da naplaćuje bijele ruže petkom. Na vazi u sobi 12 sada stoji mala kartica, koju je ona napisala: „Za gospođu Ankicu. Od dva sina. Jednog na nebu. Jednog na zemlji.“
