Neka dobra djela uradiš bez razmišljanja, za tri sekunde, i odmah zaboraviš. A onda ti se vrate onda kad ti je najteže. Jednog kišnog jutra, na autobuskoj stanici, dala sam svoj kišobran jednoj starici koja je drhtala na kiši. I otišla sam na autobus mokra do kože. Sedmicu kasnije, sjedila sam na razgovoru za posao, s pedeset dvije godine, uvjerena da me neće primiti. A onda su se vrata otvorila i na čelo stola sjela ista ta starica.
Pedeset dvije godine i bez posla
Zovem se Vahida. Dvadeset šest godina sam radila kao šefica smjene u jednoj fabrici obuće. Prošle jeseni, fabrika je zatvorena. Preko noći, ostala sam bez posla, sa pedeset dvije godine, kreditom i sinom na fakultetu.
Narednih mjeseci, poslala sam desetine prijava. Odgovori su bili uvijek slični:
- „Tražimo mlađu osobu, dinamičnu.“
- „Vaše iskustvo nije u skladu s našim potrebama.“
- većina se nije ni javila,
- a na jednom razgovoru, mlada službenica me pitala: „A znate li vi uopšte da koristite kompjuter?“
Počela sam da vjerujem da sam za tržište rada „prestara“. Da je moje vrijeme prošlo.
Kišno jutro
Jednog novembarskog jutra, kiša je padala kao iz kabla. Čekala sam autobus za centar, na razgovor u jednu agenciju. Na stanici je bilo puno ljudi, uglavnom mladih, s telefonima u rukama. Ispod nadstrešnice nije bilo mjesta.
Na samom kraju stanice, na kiši, stajala je jedna starica. Sitna, sijeda, od osamdesetak godina, u lijepom, ali skroz mokrom kaputu. Bez kišobrana. Drhtala je. Nekoliko puta je pokušala da se uvuče pod nadstrešnicu. Jedna mlada žena u elegantnom kaputu ju je odgurnula laktom i rekla, nervozno: „Bako, pomjerite se malo, kaplje mi na torbu.“
Ja sam imala samo jedan kišobran. Stari, crveni, sa polomljenom žicom. Prišla sam starici i stavila joj ga u ruke. „Izvolite, gospođo. Meni ne treba, moj autobus samo što nije došao.“
Pogledala me iznenađeno. „A vi?“ „Ja ću se osušiti. A vi ćete se razboljeti.“ Nasmiješila se. Pitala me kako se zovem. Rekla sam joj. Onda je stigao moj autobus, i ja sam otrčala, mokra do kože.
Na razgovor u agenciju stigla sam s mokrom kosom i razmazanom šminkom. Naravno, nisu me primili.
Poziv
Nekoliko dana kasnije, stigao je poziv. Jedan veliki trgovački lanac, poznat u cijeloj zemlji, pozvao me na razgovor za posao. Za radno mjesto prodavačice. Nisam ni znala da sam se tamo prijavljivala. Mislila sam da je neka greška. Ali otišla sam. Nisam imala šta da izgubim.
Razgovor
U sali za sastanke, za dugačkim stolom, sjedilo je troje ljudi. Jedan mlađi muškarac, jedna žena od četrdesetak godina. I, na sredini, šefica ljudskih resursa. Mlada žena u elegantnom kaputu. Ona ista sa stanice, koja je laktom odgurnula staricu.
Nije me prepoznala. Pregledala je moju biografiju, namrštila se. „Gospođo, imate pedeset dvije godine. Ovo je posao za mlade, brze ljude. Iskreno, ne znam zašto ste uopšte pozvani.“
Taman sam htjela da ustanem i odem, kad su se vrata sale otvorila. Ušla je sitna, sijeda starica. Elegantna, u tamnoplavom kostimu. Oslonjena na jedan stari, crveni kišobran sa polomljenom žicom. Moj kišobran.
Svi za stolom su skočili na noge. Šefica ljudskih resursa je problijedila. „Gospođo Bahrija… nismo znali da dolazite.“
Gospođa Bahrija
Starica je polako sjela na čelo stola. Spustila je kišobran na sto. Pogledala je mene. Pa šeficu ljudskih resursa. I rekla, mirnim glasom:
„Ja sam Bahrija. Prije četrdeset godina, otvorila sam jednu malu prodavnicu, s jednim pultom. Danas ih imamo sto dvadeset. Prošle sedmice, vozač mi je zakasnio, pa sam čekala autobus na stanici. Na kiši. Pored mene je bilo dvadesetak ljudi. Jedan od njih me odgurnuo laktom, da mi ne kaplje na njenu torbu. A jedna žena mi je dala svoj jedini kišobran i otišla po kiši.“
Šefica ljudskih resursa je spustila pogled. Ruke su joj se tresle.
„Te iste večeri“, nastavila je gospođa Bahrija, „zamolila sam svoju unuku da pronađe ženu sa tim imenom. Našla je vašu prijavu, Vahida, u bazi jedne agencije. Ja sam vas pozvala. Htjela sam da vidim kako će vas dočekati moja firma. I evo, vidim.“
Pravo radno mjesto
Gospođa Bahrija je okrenula moju biografiju prema sebi. Pročitala je. Dvadeset šest godina kao šefica smjene. Dvjesto radnika. Nula povreda na radu. „Gospođo, vi nećete biti prodavačica“, rekla je. „Vi ćete voditi obuku za sve nove prodavce u našim prodavnicama. Da nauče ono što se ne uči u školi: kako se gleda čovjek, a ne njegove godine ili njegov kaput.“
Onda se okrenula prema šefici ljudskih resursa. Glas joj je i dalje bio miran: „A vi, mlada damo, prvo ćete proći tu obuku. Kod gospođe Vahide. Pa ćemo vidjeti.“
Šefica je, crvena u licu, prišla meni poslije razgovora. „Izvinite. I vama, i njoj. Nisam znala ko je.“ Pogledala sam je mirno. „Nije trebalo da znate ko je. Trebalo je samo da vidite da joj je hladno.“
Crveni kišobran
Danas, godinu dana kasnije, vodim obuku za nove radnike u lancu prodavnica gospođe Bahrije. Svaku obuku počinjem istom pričom: o jednoj starici na kiši i jednom polomljenom kišobranu. Šefica ljudskih resursa je bila moja prva polaznica. Danas je jedna od najboljih menadžerki u firmi. Kaže da joj je taj dan promijenio život.
Gospođa Bahrija mi je vratila kišobran. Ali ja sam joj kupila novi, crveni, bez polomljene žice. Ona ga nosi svaki dan. A stari, moj, uramila je i okačila u svojoj kancelariji. Ispod je dala da se napiše: „Najbolja preporuka za posao koju sam ikad dobila.“
Iz ove priče naučila sam:
- Nikad ne znaš ko stoji pored tebe na kiši. Ponašaj se prema svakome kao da je najvažnija osoba na svijetu.
- Godine nisu nedostatak. Iskustvo, strpljenje i dobro srce ne uče se iz knjiga.
- Male dobrote nisu male. Jedan kišobran može promijeniti cijeli jedan život.
- Karakter se ne vidi na razgovoru za posao, nego na autobuskoj stanici, kad pada kiša i niko ne gleda.
