Svako ko je poznavao mog tatu, znao je za njegov sat. Stari, srebrni ručni sat s ogrebanim staklom. Kasnio je tačno sedam minuta. Uvijek. Kad bismo ga pitali zašto ga ne namjesti, samo bi se nasmiješio: „Tako treba.“ Trideset dvije godine, isto. Kad je tata otišao, sat sam stavila na njegov noćni ormarić. I tad mi je mama, prvi put, ispričala šta se desilo sedam minuta prije nego što sam se ja rodila.
Tatin sat
Zovem se Lada. Moj tata Joško bio je vozač hitne pomoći, kasnije dispečer. Precizan čovjek, koji nikad nije kasnio ni na posao, ni na ručak, ni na moje priredbe. A opet, cijeli život je nosio sat koji kasni.
Bilo je smiješnih situacija zbog toga:
- kad bi ga neko na ulici pitao koliko je sati, tata bi pogledao sat i rekao: „Sedam minuta više nego što piše.“
- na Novu godinu, nazdravljao je sedam minuta poslije svih, i govorio da je to „njegova ponoć“,
- za Božić smo mu jednom kupili novi sat. Zahvalio se, stavio ga u ladicu i nikad ga nije nosio,
- a kad sam ja, kao tinejdžerka, jednom krišom namjestila njegov sat, tata ga je, bez riječi, vratio na sedam minuta kasnije. Jedini put da sam ga vidjela tužnog zbog neke sitnice.
Mama je znala zašto. Ali ništa nije govorila. „Pitaj tatu“, rekla bi. A tata bi rekao samo: „Jednog dana.“
Kad je tata otišao
Tata je otišao ove zime, iznenada, u šezdeset drugoj godini. Sat je bio na njegovoj ruci. Kad su mi ga dali u bolnici, pogledala sam ga. Kazaljke su i dalje kasnile tačno sedam minuta.
Te večeri, sjedile smo mama i ja u kuhinji. Sat je stajao na stolu između nas. I mama je, gledajući u njega, rekla: „Vrijeme je da znaš, Lado. Obećala sam mu da ću ti reći kad on ne bude mogao.“
Noć kad sam se rodila
Rođena sam 14. januara 1994. godine. Mama mi je ispričala tu noć onako kako je tata pričao njoj:
- bila je mećava. Mama se porađala u gradskoj bolnici. Tata je bio na dežurstvu, kao vozač hitne, i trebalo je da dođe čim završi poziv,
- na putu prema bolnici, na izlazu iz grada, u snijegu, tata je vidio auto u kanalu. Unutra, mlada žena, sama. Porađala se. Muž joj je otišao pješke po pomoć,
- druga hitna nije mogla stići zbog snijega. Tata je zaustavio kombi, uzeo pribor i porodio tu ženu, u autu, na minus petnaest,
- beba, dječak, nije disala. Tata ga je oživljavao. Masirao. Disao mu u usta. Prošlo je nekoliko minuta. A onda je dječak zaplakao.
Tata je pogledao na sat. Bilo je 23:41. Umotao je dječaka u svoju jaknu, majku smjestio u kombi i odvezao ih u bolnicu. Kad je utrčao u porodilište, sestra mu je rekla: „Čestitam, gospodine. Dobili ste kćerku. Rođena je u 23:48.“
Sedam minuta. Tata je zakasnio na moje rođenje sedam minuta. Jer je, u tih sedam minuta, spašavao tuđe dijete.
Zašto sat kasni
„Te noći, kad te je prvi put uzeo u ruke“, rekla je mama, kroz suze, „pomjerio je kazaljke na satu sedam minuta unazad. I rekao: ‚Ovo je od sada moje vrijeme. Moj dan počinje kad je ona stigla, ne kad svi ostali kažu.‘“
Ali to nije bio jedini razlog. Mama je nastavila:
„Cijeli život ga je mučilo što nije čuo tvoj prvi plač. A s druge strane, znao je da bi, da je stigao na vrijeme, jedan dječak u snijegu ostao bez daha. Rekao mi je: ‚Ako ikad namjestim sat, zaboraviću oba. I nju, koju sam propustio. I njega, kojeg sam spasio.‘ Pa ga nikad nije namjestio.“
Sjedila sam u kuhinji i držala tatin sat u rukama. Trideset dvije godine me je gledao kroz sedam minuta koje je dao nekom drugom. I nikad mi nije rekao. Ni jednom.
Čovjek na ispraćaju
Na tatinom ispraćaju, sedmicu kasnije, pored nas je stajao visok čovjek od tridesetak godina, kojeg nisam poznavala. S njim, starija žena, sijeda, oslonjena na njegovu ruku. Kad je sve završilo, prišli su nam.
Žena je uzela moju mamu za ruke. „Ja sam Liza. Vaš muž je 14. januara 1994. porodio mene, u autu, u snijegu. A ovo je moj sin.“
Visoki čovjek mi je pružio ruku. „Zovem se Josip. Mama mi je dala ime po vašem tati. Joško. Rođen sam sedam minuta prije vas.“
Gledala sam ga. Čovjeka koji je, sedam minuta prije mene, prvi put udahnuo zahvaljujući mom ocu. Josip je, saznala sam, postao doktor hitne pomoći. „Svake godine, 14. januara, zvao sam vašeg tatu“, rekao je. „Uvijek u 23:41. I uvijek mi je govorio isto: ‚Dobro je, sine. Dišeš. Samo diši.‘“
Sedam minuta
Tatin sat sada nosim ja. I dalje kasni sedam minuta. Nikad ga neću namjestiti. Josip i ja smo, od tog dana, prijatelji. Svake godine, 14. januara, slavimo zajedno. Prvo u 23:41. Pa u 23:48. Sa tortom s dvije svjećice i jednom praznom stolicom, na kojoj stoji tatina kapa.
Iz ove priče naučila sam:
- Nekad zakasniš na nešto važno, jer si bio na mjestu gdje si bio još potrebniji.
- Ljudi koji spašavaju živote rijetko pričaju o tome. Njima je to „samo posao“.
- Male čudne navike starijih ljudi često kriju najveće priče njihovih života.
- Vrijeme se ne mjeri satom, nego onim što uradiš u nekoliko minuta.
Na poleđini tatinog sata, kad sam ga odnijela da se očisti, urar je pronašao sitno ugravirane riječi, za koje nisam znala da postoje. Tata ih je dao da se urežu one iste 1994. godine: „23:41 i 23:48. Dva plača. Oba moja.“
