Neki pozivi zvone u tišini mjesecima, dok se jedne večeri ne javi neko s druge strane. Svako veče, tačno u devet, moj telefon bi zazvonio. Nepoznat broj. Kad bih se javila, s druge strane ne bi bilo ničega. Samo tiho disanje. Pa bi veza prekinula. Mjesecima. A onda sam jedne večeri, umorna, umjesto „Halo, ko je?“, rekla samo: „Laku noć.“ I s druge strane, tiho, dječiji glas je odgovorio: „Laku noć, mama.“
Žena bez djece, s mnogo djece
Zovem se Zorana. Nemam svoje djece. Doktori su mi, sa trideset godina, rekli da ih nikad neću imati. Muž i ja smo to dugo preboljevali. A onda smo, prije deset godina, postali hranitelji: porodica koja privremeno prima djecu dok centar za socijalni rad ne nađe trajno rješenje.
Za deset godina, kroz našu kuću prošlo je jedanaestoro djece. Neka su ostala mjesec dana, neka godinu. Svako je otišlo: nazad roditeljima, kod rodbine, u usvajanje. Svaki put mi se srce kidalo. Ali tako funkcioniše hraniteljstvo. Voliš ih kao svoje, znajući da nisu tvoja.
Jedan od njih bio je David.
David
David je došao kod nas sa pet godina. Mršav, uplašen, s modricama na rukama. Prvih mjesec dana nije progovorio ni riječ. Spavao je obučen, s cipelama, kao da će svaki čas morati bježati. Svako veče sam sjedila pored njegovog kreveta i, tačno u devet, kad bih gasila svjetlo, govorila istu rečenicu: „Laku noć, Davide. Tu sam. Neću nigdje.“
Trebalo je dva mjeseca da mi prvi put odgovori. Jedne večeri, kad sam ugasila svjetlo, iz mraka sam čula tihi glas: „Laku noć… mama.“ Te noći sam plakala u kupatilu do jutra.
David je ostao kod nas dvije godine. A onda je stigla odluka centra: pronađena je porodica za usvajanje, u drugom gradu, trista kilometara daleko. Dobri ljudi, rekli su. Stabilni. Za njegovo dobro, savjetovali su nam da ne održavamo kontakt dok se ne „privikne na novu porodicu“.
Posljednje veče, u devet, rekla sam mu „laku noć“ posljednji put. Ujutro su ga odveli. Nije se okrenuo na vratima. Kasnije sam saznala da mu je socijalna radnica rekla da „ne gleda nazad, da mu ne bude teže“.
Pozivi u devet
Prošle su tri godine. A onda, prošle jeseni, počelo je:
- svako veče, tačno u devet, moj telefon bi zazvonio,
- nepoznat broj, iz drugog pozivnog područja,
- kad bih se javila, niko nije govorio, samo sam čula tiho disanje,
- i nakon desetak sekundi, veza bi se prekinula.
Muž je mislio da se neko šali. Da prijavim policiji. Ja nisam mogla. Nešto u tom disanju, u toj tišini, bilo je poznato. Ali nisam htjela ni da pomislim. Nisam smjela.
Mjesecima. Svako veče. Počela sam čekati devet sati. Sjedala bih na kauč s telefonom u ruci. Kad bi zazvonio, javila bih se i samo šutjela s njim. Deset sekundi tišine. Pa prekid.
Večer kad sam rekla „Laku noć“
Jedne decembarske večeri, bila sam umorna, tužna, bez snage. Kad je u devet zazvonilo, javila sam se. Tišina. Disanje. I ja sam, ne znam zašto, umjesto „Halo, ko je?“, tiho rekla:
„Laku noć.“
S druge strane, nastala je duga pauza. A onda, tihi, drhtavi dječiji glas, malo dublji nego što sam ga pamtila, ali onaj isti:
„Laku noć, mama.“
Telefon mi je ispao iz ruke. Kad sam ga podigla, veza je bila prekinuta. Muž me našao kako sjedim na podu dnevne sobe i plačem.
Socijalna radnica
Sutradan sam otišla u centar za socijalni rad. Socijalna radnica, gospođa Hanka, koja je vodila Davidov slučaj, saslušala me. Nazvala je kolege u drugom gradu. A onda je, poslije dva dana, nazvala mene:
- David je, kad je dobio prvi telefon za deseti rođendan, u imeniku tetke iz centra pronašao moj broj, koji je zapamtio još kao mali,
- svako veče u devet, kad bi ga nova mama poslala u krevet, krišom bi me nazvao, samo da čuje moj glas,
- nije smio da progovori, jer mu je bilo rečeno da „ne gleda nazad“ i bojao se da će ga, ako to uradi, „vratiti“,
- a usvojiteljica, gospođa Ljubica, primijetila je da David ne može zaspati prije devet i trideset, i da noću plače. Nikad nije znala zašto.
„Usvojiteljica želi da razgovara s vama“, rekla je gospođa Hanka. „Kaže da je David dobro dijete, ali da mu nešto fali. Mislim da zna šta.“
Dvije mame
Nedjelju dana kasnije, sjedila sam u jednom kafiću na pola puta između naša dva grada. Preko puta mene, žena od četrdesetak godina, ljubazna, nervozna, s kutijom kolača. Ljubica. A pored nje, visok, mršav dječak od deset godina, s mojim starim „laku noć“ u očima. David.
Gledao me dugo. Onda je ustao, prišao i zagrlio me. Nije rekao ništa. Samo je drhtao. Ljubica je plakala sa svoje strane stola.
Kasnije mi je Ljubica rekla nešto što nikad neću zaboraviti: „Mislila sam da ćete mi ga oduzeti. A shvatila sam da vi niste prijetnja. Vi ste dio njega. Ne mogu ja biti njegova mama, ako on mora da zaboravi prvu ženu koja ga je naučila da spava bez cipela.“
Devet sati
Danas, uz saglasnost centra i Ljubice, David i ja se čujemo svako veče. U devet. Kratko. Kaže mi šta je bilo u školi. Ja njemu kažem da ga volim. I na kraju, uvijek ista rečenica, s obje strane: „Laku noć.“ Za praznike dolazi kod nas na dva dana. Ljubica dolazi s njim. Postale smo prijateljice.
Iz ove priče naučila sam:
- Djeca ne zaboravljaju ljude koji su ih voljeli, ni kad im kažu da treba.
- Ljubav nije takmičenje. Dijete može imati dvije mame, i obje mu mogu biti potrebne.
- Tišina na drugoj strani linije ponekad je najglasniji poziv u pomoć.
- Hraniteljstvo nije privremena ljubav. To je ljubav koja zna da će morati pustiti, i voli svejedno.
Na zidu Davidove sobe, u novom domu, Ljubica je okačila malu drvenu pločicu. Na njoj piše, Davidovim rukopisom: „U 9 sati: laku noć mami Zorani. U 9 i 5: laku noć mami Ljubici.“ Kaže da sad spava kao beba. Bez cipela.
