Tema današnjeg članka govori o tome kako migracije i život u inostranstvu mogu utjecati na identitet, jezik i način života, ali također nas podsjeća na važnost svojih korena i kulture koju nosimo sa sobom.
Ova priča nas uči da bez obzira na to koliko se trudimo da se prilagodimo novom okruženju, na kraju se uvijek vraćamo svojim osnovama, onome što nas čini domaćima.
Svi smo poznavali Miru. Bio je to jedan od onih ljudi koje nismo mogli zamisliti da napuste naše malo mjesto. Otišao je prije dvije godine, uz obećanje da se nikada neće zaboraviti. Iako je krenuo trbuhom za kruhom, to nije bilo samo odseljenje – bilo je to kao rastanak s nečim poznatim, kao neka vrsta oproštaja od svega što mu je bilo drago. Ipak, kad se ovog ljeta vratio, nešto je bilo drugačije.
Parkirao je auto ispred kuće, izašao u bijeloj košulji i s naočalama koje nije skidao ni kad je ulazio u hlad, sa smiješkom koji nije mogao sakriti da je nešto promijenjeno. „O, zdravo komšije, kako se to kod vas kaže… wie geht es?“ upitao je, a mi smo ostali bez riječi. Dvije godine u Minhenu, i već mu fale riječi. Na prvi pogled, činilo se kao da se pokušava prisjetiti osnovnih stvari, a mi smo ga gledali u čudu, zbunjeni njegovim ponašanjem.
- Tog dana, Miro je pokušavao pričati mješavinom njemačkog i našeg jezika, lomio je jezik i pokušavao se sjetiti naziva za najobičnije stvari, čak i za vodu. „Možete li mi dati onaj… Wasser? Kako vi to kažete, tekućina za piće?“ govorio je, dok smo se mi smješkali, ne vjerujući što čujemo. I tako je prošao cijeli dan, pričajući i upitno gledajući nas, pokušavajući se snaći.
Vrhunac se dogodio za vrijeme zajedničkog ručka kod njegove majke, tete Mare. Rođaci su bili okupljeni, mirisala je sarma, svi su uživali, a Miro je sjeo na čelo stola i počeo prigovarati: „Ovdje je sve tako… langsam, sporo. U Njemačkoj je sve na Termin. I ova hrana, previše je to… kako se kaže… fettig, masno.” Teta Mara ga je samo pogledala, tiho sipala supu i nastavila kao da ništa nije bilo. Trpila je njegova prigovaranja, ali je u jednom trenutku, kad je počeo objašnjavati stricu kako je poštenje nešto što mi ovdje ne razumijemo, polako spustila kutlaču, obrisala ruke i rekla glasom koji nije dopuštao daljnje rasprave:
„Slušaj ti, moj ‘Nijemcu’. To što si dvije godine čistio kafiće po Minhenu ne znači da ti je mozak ispran pa si zaboravio gdje si prve korake napravio. Jezik se ne zaboravlja za dvije godine, zaboravlja se obraz ako ga čovjek nema.“ Miro je pokušao nešto odgovoriti na njemačkom, ali ga je ona prekinula:
- „I nemoj mi tu ‘vacerati’ i ‘terminati’. Ako si zaboravio kako se kaže voda, marš vani pa pij iz potoka kao što si pio kad si bio dijete! Dok sjediš za mojim stolom i jedeš moju sarmu, pričat ćeš onako kako sam te ja učila, ili ćeš ostati gladan. Nisi ti postao gospodin tamo, samo si postao stranac samom sebi.“
Muk je bio toliko jak da se mogao sjeći nožem. Miro je spustio pogled, pocrvenio, a nakon nekoliko sekundi, tiho, na najčišćem našem jeziku, izgovorio: „Daj mi, majko, još malo te sarme, stvarno je najbolja.“ Svi su se nasmijali, a teta Mara mu je ponovo nasula pun tanjir. Lekcija je bila naučena.
Taj trenutak nas je podsjetio na važnost korena i jezika kojim smo odrasli. Miro je otišao na kraj svijeta, naučio različite jezike, uspinjao se u karijeri, ali je na kraju shvatio da, bez obzira koliko se trudio da bude dio neke nove kulture, nikada nije mogao zaboraviti ono što je nosio sa sobom — svoje pravo ja. Zaboraviti jezik kojim te je majka zvala da uđeš u kuću, znači izgubiti dio sebe. Miro je, kroz tu lekciju, shvatio da bez obzira na to koliko daleko otišao, na kraju su mu naši korijeni, naša tradicija i običaji ono što ga čini punim
