Tema današnjeg članka bi se trebala ticati svih nas, a govori o ternucima kada riječi postaju teške, a tišina sve teža. Pisat ćemo o ocu Predragu i o njegovom savjetu kako izraziti saučešće.
Otac Predrag Popović već dugo je prepoznat kao osoba čije riječi ne ostaju na površini. Njegove poruke o vjeri, ljubavi i odnosima među ljudima često potiču na razmišljanje i preispitivanje navika koje uzimamo zdravo za gotovo. Nedavno se osvrnuo na jednu temu koju gotovo svi smatraju jednostavnom i riješenom – način na koji izražavamo saučešće. Upravo tu, kako ističe, ljudi najčešće govore mehanično, bez stvarnog prisustva i smisla.
Fraza „Primi moje saučešće“ izgovara se gotovo automatski. Naučena je, društveno prihvaćena i rijetko se dovodi u pitanje. Međutim, otac Predrag upozorava da te riječi često ostaju prazne, lišene istinske utjehe. U trenucima dubokog gubitka, ljudi ne traže formalnost niti pravilno izgovorenu rečenicu, već osjećaj da nisu sami i da njihova bol ima smisao.
On naglašava da saučešće ne bi smjelo biti društvena obaveza koju „odrađujemo“.
● to nije pristojna forma
● nije kratki razgovor iz navike
● nije uvod u radoznala pitanja
Kada nakon izgovorene fraze odmah slijede pitanja o uzroku smrti ili detaljima, time se, kako kaže, nesvjesno bježi od tuđe tuge. Umjesto da budemo uz osobu u njenom bolu, mi pokušavamo da ga racionalizujemo ili skratimo.
Prema njegovim riječima, mnogo snažniji i dublji pristup, posebno u pravoslavnom kontekstu, jeste da se ožalošćenoj osobi kaže: „Hristos vaskrse.“ Na prvi pogled, ove riječi mogu djelovati neobično, pa čak i neprikladno u trenutku tuge. Ipak, njihova snaga ne leži u objašnjenju, već u tišini koja dolazi nakon njih.
Otac Predrag objašnjava da te riječi nisu izgovorene da bi se odmah razumjele.
● one se ne objašnjavaju
● ne nameću razgovor
● ne traže odgovor
One jednostavno ostaju, usađene u srce onoga ko tuguje. Ako je Hristos vaskrsao, tada smrt nije konačna tačka. U tom pogledu, oni koje smo izgubili nisu nestali, već su živi u Bogu, a rastanak nije vječan.
Upravo ta poruka, smatra on, nosi najveću moguću utjehu. Ne zato što briše bol – jer bol je stvaran i dubok – već zato što mu daje smisao.
● suze ostaju
● tuga ne nestaje
● praznina se ne popunjava odmah
Ali se beznađe mijenja u nadu. Smrt prestaje biti poraz i postaje prelaz, a čovjek više nije sam u svojoj patnji.
Za razliku od formalnih izraza koji se brzo zaborave, ove riječi ostaju dugo prisutne u mislima. One ne traže objašnjenje ni dodatni razgovor. Njihova snaga je u tome što podsjećaju da postoji nešto veće od trenutne boli i da život ne prestaje tamo gdje mi više ne vidimo.
Mnogi ljudi koji su čuli njegove riječi istaknuli su da su se prvi put osjetili istinski shvaćenima. Oni koji su prošli kroz gubitak često navode da bi im ovakav pristup značio mnogo više nego bilo koja uobičajena fraza.
● osjećali bi se manje usamljeno
● manje neshvaćeno
● više prihvaćeno u svojoj boli
Neki su priznali da su godinama i sami izgovarali saučešće, a da nikada nisu razmišljali kako te riječi zvuče onome ko pati.
Ono što posebno odzvanja u njegovoj poruci jeste naglasak na prisustvu. Empatija se, kako kaže, ne mjeri brojem riječi, već spremnošću da budemo tu. Ponekad je dovoljno stajati pored osobe, reći jednu rečenicu punu nade i ostati u tišini, bez ikakvih pitanja.
U svijetu koji stalno traži brzinu, objašnjenja i racionalne odgovore, ovakav pristup vraća čovjeka tišini, vjeri i suštini odnosa. Podsjeća nas da tuga nije neprijatnost koju treba ukloniti, već dio života koji traži poštovanje.
Na kraju, poruka oca Predraga ne govori samo o načinu izražavanja saučešća. Ona govori o odnosu prema životu i smrti, o hrabrosti da ne bježimo od tuđe boli i da ne skrivamo vlastitu nelagodu iza naučenih fraza. Uči nas da je ponekad najveća utjeha – iskrena, tiha i prisutna blizina.
