Sve je veći broj ljudi koji je poželio da se odstrani od današnjice i svoju sreću potraži daleko od civilizacije. Iako je modernom čovjeku teško shvatiti da postoje takvi ljudi, zapravo postoje i to više nego što mislimo.
Duboko u planinama kineske provincije Guidžou, postoji zajednica koja prkosi svim uvjerenjima o tome šta znači „civilizovan život“. Ova priča govori o životu više od stotinu ljudi koji i danas žive u pećini – daleko od struje, asfaltiranih puteva i interneta.
Na nadmorskoj visini od 1.800 metara, skriveno u planinskim prostranstvima, leži selo u pećini. Do njega vodi samo uska, strma staza, a put traje više od sat vremena hoda. Nema automobila, mostova ni infrastrukture – samo tišina planine i ljudi koji su se s njom stopili. Uprkos ovim ekstremnim uslovima, život u ovom selu odvija se već decenijama: porodice žive zajedno, djeca idu u školu, a zajednica funkcioniše i organizovana je na način koji izaziva divljenje.
Jedno vreme, ovo selo je imalo čak i školu s 186 učenika. Nastava se odvijala u pećinskom prostoru, bez modernih nastavnih sredstava, ali uz ogromnu volju i posvećenost učitelja i djece. Ljudi su koristili ono što im je priroda dala, gradeći život daleko od buke i žurbe urbanih centara.
Međutim, početkom 2000-ih kineske vlasti donijele su odluku da zatvore pristup pećini i rasformiraju selo. Zvanično objašnjenje glasilo je: „U Kini ne žive pećinski ljudi“. Ova izjava izazvala je veliku pažnju i rasprave širom sveta. Mnogi su u ovoj zajednici videli ne primitivnost, već primer otpornosti i snalažljivosti u ekstremnim uslovima.
Nakon što je priča postala poznata, pećinu su počeli posjećivati turisti i istraživači, što je dodatno zainteresovalo i lokalne vlasti. Djeca su preseljena u internate, a dio stanovništva dobio je priliku da se uklopi u savremeniji način života. Ipak, oko stotinu ljudi ostalo je vjerno pećini. Za njih je to dom, simbol slobode i duhovnog bogatstva koje je teško pronaći u modernim gradovima.
Ova priča postavlja važno pitanje: šta zaista znači biti civilizovan? Da li civilizacija podrazumijeva samo pristup internetu, betonskim putevima i električnoj energiji, ili se možda mjeri i drugačijim vrednostima – bliskošću među ljudima, samostalnošću i unutrašnjom snagom zajednice?
Selo u pećini u Guidžou danas je simbol ljudske prilagodljivosti i snage da se preživi u najtežim uslovima. Bez obzira na to da li će jednog dana svi stanovnici sići u dolinu i prihvatiti savremeni način života, ono što su izgradili visoko u planinama ostaje kao podsjetnik da nam je za istinsku sreću često potrebno mnogo manje nego što mislimo.
