Kako navodi “Oslobođenje”, u mnogima selima širom regije se i danas mogu pronaći ljudi koji su bili jedno vrijeme poštovani domaćini, a koje je život, odveo na mračnu stranu.
Nekada je Jusuf bio čovjek čije je ime u selu izgovarano s poštovanjem. Govorili su da je čvrst, odan i uvijek spreman pomoći drugima. Ali godine znaju učiniti svoje, a ponekad se najveća bitka ne vodi protiv svijeta, nego protiv vlastite slabosti. Jusufova borba nije bila protiv ljudi, već protiv alkohola, tihog neprijatelja koji ga je polako pretvarao u sjenu čovjeka kakav je nekad bio. Njegova kuća, nekada puna smijeha i druženja, sada je bila samo hladna ljuštura, a jedini zvuk koji ju je ispunjavao bio je povremeni lavež psa koji ga je uporno čuvao od potpune propasti — Gara.
Garo je bio veliki, tamni mješanac, pas kojeg je Jusuf davno uzeo s ulice. Taj čin milosrđa pas nikada nije zaboravio. Dok su ljudi znali osuditi i zaboraviti, Garo je pamtio Jusufovu nekadašnju dobrotu. Zato je ostajao uz njega, čak i kada je gazda počeo teturati, vikati i izgubio onu čvrstinu koju su mu svi nekada pripisivali. U njegovim očima, Jusuf je još uvijek bio onaj čovjek koji mu je jednom pružio spas.
- Garo je ostajao uz njega i onda kad su se prazne flaše gomilale.
- Nikada ga nije napustio, čak ni kad se kuća pretvorila u hladan prostor bez života.
- Pas je držao sliku dobrog Jusufa u srcu, iako je čovjek sebe odavno izgubio.
Jednog posebno hladnog zimskog dana, kada je snijeg prekrio selo i utišao sve zvukove svijeta, Jusuf je došao do dna kakvo nije poznavao ranije. Nije imao drva, nije imao hrane, a ponajmanje volje da se otrgne iz kandži ovisnosti. Ruke su mu drhtale, glava mu je pulsirala, a svaki trenutak bez alkohola bio je poput borbe za zrak. Sjedio je na trijemu, poguren, dok je hladnoća ulazila pod kožu.
Baš tada naišao je lokalni mesar, čovjek grubih riječi i još grublje naravi. Pogled mu je pao na Gara, koji je, vjeran kao uvijek, ležao uz gazdine noge. Mesar je odmjerio psa, pa Jusufa, i bez trunke osjećaja ponudio dogovor: da mu da Gara u zamjenu za piće. Jusuf, oborenog duha, ovisnošću potisnut do ruba razuma, izgovorio je rečenicu koja ga je kasnije pratila kao teret kakav nikada neće zaboraviti — da ga vodi.
Pas je cvilio, grebao snijeg šapama i gledao Jusufa pogledom koji je nosio više boli nego hiljadu riječi. Jusuf je okrenuo glavu i zgrabio gajbu, uvjeren da mu ona spašava život, ne shvatajući da upravo time gubi ono posljednje dobro koje je imao.
Noć je brzo pala, a s njom i temperatura. Jusuf je pio, pokušavajući utišati nemir koji ga je iznutra grizao. U jednom trenutku sjetio se lijekova bez kojih nije smio provesti noć. Bili su u džepu kaputa na trijemu. Izašao je napolje, nesiguran i polupijan, ali kad je uzeo kutiju u ruke, ispustio ju je u snijeg. Pahulje su je odmah prikrile. Počeo je kopati, ali tijelo ga nije slušalo. Srce mu je lupalo nepravilno, a hladnoća ga je vukla ka tlu. Pao je u snijeg, otupio, gotovo spreman da se prepusti.
- Alkohol mu je oduzimao snagu.
- Hladnoća mu je uspavljivala um.
- Strah i stvarnost su se miješali dok je gubio svijest.
I onda, kroz tišinu, začulo se zveckanje lanca. Garo je pobjegao. Uspio je pregristi lanac ili ga istrgnuti i krenuti natrag prema jedinom biću kojem je vjerovao. Snijeg mu se lijepio za krzno, a tragovi krvi govorili su da bijeg nije bio lak, ali pas nije odustajao.
Kad je stigao do Jusufa, počeo ga je gurkati njuškom, lizati po licu i grebati snijeg oko njega. Uspio je pronaći bijelu kutiju lijekova i gurnuo ju je prema njegovim prsima, kao da zna da mu od toga zavisi život. Taj trenutak probudio je u Jusufu iskru koju je godinama gasio. Uspio je uzeti lijek, uhvatiti se za Garino krzno i, korak po korak, vratiti se u kuću.
Garo ga je grijao cijelu noć, ležeći preko njega poput žive deke, sve dok jutro nije obojilo hladnu sobu. Jusuf je otvorio oči, shvatio da je živ — i shvatio koga je izdao.
- Pogled na Gara bio je najtiši, ali najjači poziv na buđenje.
- Pogled na flaše bio je podsjetnik na sve što je izgubio.
- A spoznaja šta mu je pas uradio bila je prekretnica.
Ustao je, izlio svu alkoholnu kap koju je imao i zagrlio Gara kao da se vraća izgubljenom dijelu sebe. U tim suzama koje su mu klizile niz lice krila se zakletva koju je izgovorio tiho: „Nikad više.“
Jusuf je tada shvatio da se spas ponekad pojavi u obliku onoga kome smo najmanje dobra uzvratili, i da je pas koji ga nije napustio bio njegova druga šansa. Garo je izabrao vjernost, a Jusuf je napokon izabrao da bude čovjek vrijedan takve vjernosti.
