Danas ćemo pisati o zanimljivoj temi koja govori o borbi jedne porodice koja prolazi kroz teške momente u pedijatrijskoj njezi. O čemu se tačno radi možete da pročitate u nastavku članka.
Noć koju su proveli u pedijatrijskoj intenzivnoj njezi bila je gotovo nestvarna, maglovita. Svi trenuci se stapali u kratke, oštre fragmenta – drhtanje na hladnim bolničkim stolicama, razgovori s liječnicima koji su trajali tek nekoliko minuta, a između njih tišina ispunjena strahom. Pogledi na Matea, malog i krhkog, kroz mrežu cjevčica koje su ga održavale stabilnim, bili su najbolniji trenuci. Nisu imali snova te noći. Strah je bio prisutan u svakom dijelu prostora, potiskujući sve drugo.
- Testovi su se nizali jedan za drugim. Krvne kulture, rendgen, lumbalna punkcija, svi su ukazivali na to da je situacija ozbiljna. Svaki put kad bi se na vratima pojavila dr. Lindström, srce je zastajalo. Nada je bila u stalnoj borbi sa panikom. Mateo nije imao pad temperature, ali su se pojavili mali tremori, jedva primjetni, ali dovoljno da roditeljima zadaju najdublji strah. Sestre su govorile da to nije neuobičajeno, da njegovo malo tijelo samo pokušava da se bori, no svaki pogled bio je mučenje.
Socijalna radnica Maria pokušala je pružiti podršku, donoseći informacije o vaučerima za obroke, sobama za spavanje, podršci za roditelje. Sve to je zvučalo korisno, ali ništa nije moglo doći do njih u tom trenutku. Sve što su mogli vidjeti bila je Mateoova slika iza stakla koje ih je dijelilo od njega.
Adrian je pokušavao biti stijena, držati se, ali tuga ga je pratila u stopu. Ponekad bi otišao u hodnik da obriše suze, misleći da ga ona ne vidi. Nikada nisu bili toliko uplašeni. Ni kada je Mateo rođen ranije nego što je trebalo. Tada je postojala nada koju su mogli opipati. Ovaj put, nada se činila kao nešto krhko, nešto što su morali čuvati, ali što je bilo gotovo neuhvatljivo.
- Novi problemi pojavili su se do druge noći. Mateoovi nivoi kisika padali su neujednačeno. Alarmima su odzvanjali u prostoriji, a sestre su brzo podešavale respiratornu podršku i tekućinu. U jednom trenutku, dr. Lindström ih je pozvala u malu sobu za konsultacije. Strah je ušao čak i prije nego što su zakoračili.
Objasnila im je da se Mateo bori s teškom bakterijskom infekcijom, vrlo agresivnom, ali da je uhvaćena na vrijeme i da je počela terapija. Pokazala im je grafikone, planove i novu kombinaciju antibiotika. I onda je rekla ono najteže: „Još nije van opasnosti.“
Te noći, majka je satima stajala pored njegovog kreveta, dlanom dodirujući njegovu malenu ruku. Šaputala je priče i molitve, sve što je mislila da bi moglo doprijeti do njega kroz maglu groznice. Oko tri ujutro, prišla je medicinska sestra Lily, s tihim glasom i blagim očima. „On se bori“, rekla je. „Bebe su jače nego što izgledaju.“ Njen glas nije obećavao nemoguće, ali majka joj je povjerovala.
- Treće jutro donijelo je nešto što se dugo čekalo – mir. Mateo je disao stabilnije, tremori su se smanjili, a groznica je pala ispod kritičnog praga. To je bio prvi pravi tračak svjetlosti. Dr. Lindström je tiho rekla: „Odgovara na terapiju. Ovo je prvi pravi pomak.“
Adrian je skliznuo niz zid, olakšanje mu je prolazilo kroz tijelo. Ona je jecala, ali ovaj put nisu bili suze straha, nego suze nade.
Sljedećih dana, Mateo se polako oporavljao. Respiratorna maska je zamijenjena tankom kanilom. Tremori su nestali. Otvorio je oči — prvo samo na trenutak, ali to je bilo dovoljno da sruši sve noći i dane brige. Plakali su više tada nego kada su prvi put došli u bolnicu.
- Sestre su slavile s njima, na tih i nježan način. Lily im je donijela toplu kafu. Maria je pomogla s pripremama za kućnu njegu. Svijet je počeo vraćati boje.
Sedmog dana, mogli su ga držati. Sestra im je stavila Matea u ruke, a sve što su preživjeli, sve što su bili, slilo se u taj trenutak. Njegovi prstići su se obavili oko majčinog prsta, snagom koja je bila nerazmjerna njegovoj veličini.
„Vratio si se“, šapnula je.
Adrian je kroz suze dodao: „Nikada više ovo nemoj.“
Prije otpusta, dr. Lindström je ponovno razgovarala s njima. Rekla im je da su učinili sve ispravno, da je Mateo borac. Oni nisu osjećali hrabrost, samo beskrajnu iscrpljenost i zahvalnost. Izlazak iz bolnice, s Mateom koji spava na njenim grudima, bio je kao ulazak u novi život, onaj u kojem se zahvalnost i strah isprepliću, gdje svaki mali dah znači čudo.
Naše dijete je bilo bolesno.
Bili smo bespomoćni.
Ali na kraju — došao je kući.
I to je bilo sve što je važno.
