Nakon vjenčanja smo vjerovali da ne postoji ništa što bi nas moglo slomiti. Moja supruga Lana je prvenstveno bila moj najbolji prijatelj, osoba za koju sam vjerovao da ćemo ostariti skupa.
Godinama smo maštali o tome kako će izgledati naš život s djecom – o djevojčici sa njenim očima i dječaku koji bi nosio moj osmijeh. Svaki kutak našeg stana bio je ispunjen tim snovima i nadama.
Međutim, kad smo počeli pokušavati proširiti porodicu, ti snovi su se polako počeli rušiti. Pregledi, ljekari, testovi… i na kraju hladne riječi na papiru: „Neplodnost“. Ta riječ je sve promijenila.
- Emocionalni udar: Lana je plakala te noći. Sjedila je na ivici kreveta, stisnutih šaka, kao da pokušava zadržati sebe da se ne raspadne. “Razumjet ću ako želiš otići”, šapnula je.
- Odluka o ostanku: Tada sam je zagrlio i rekao da ne idem nigdje. Mislio sam da ljubav može nadjačati sve, da ćemo se nositi s tim zajedno.
Iako sam vjerovao da sam dovoljno jak da izdržim, godine koje su slijedile pokazale su mi da se ne možeš boriti protiv onoga što te izjeda iznutra. Kako su dvije godine prolazile, u meni se rađala tiha, podmukla bol. Želja da postanem otac, da čujem dječji smijeh u kući, da vidim dijete kako trči prema meni, postajala je sve glasnija.
Lana je primjećivala moju tišinu. Svakog dana je kao da je malo više utonula u sebe, vjerujući da je ona razlog mog nesretnog pogleda.
- Udaljenost među nama: Na kraju smo sjedili za sto u našoj maloj kuhinji. Iako nismo vikali ni plakali, oboje smo osjećali da je nešto slomljeno.
- Razlaz: Potpisali smo papire, podijelili ono što smo imali, i otišli svako na svoju stranu. Ja sam otišao, nadajući se da ću naći novi početak, ali nisam našao ništa osim tišine.
Prošle su godine, a u meni je ostao nepremostiv čvor. Pokušavao sam živjeti, upoznavati ljude, ali nijedna žena nije mogla izbrisati trag koji je Lana ostavila. Pet godina kasnije, shvatio sam da je volim isto kao onog dana kada sam je prvi put ugledao.
- Odluka da je potražim: I tako sam jednog hladnog jesenskog dana vozio tri sata do nje. Drhtao sam dok sam kucao na vrata njenog starog stana.
- Ponovni susret: Kada je otvorila vrata, sve je stalo. Izgledala je isto, samo malo umornije, ali oči… bile su iste. Oči koje sam volio.
Kada me vidjela, blijedila je. “Lana… moram razgovarati s tobom”, izustio sam.
I tada, nešto nepredviđeno, dogodilo se.
- Djevojčica ušla u sobu: Iz sobe je istrčala djevojčica – svijetle kose, velikih očiju, u ružičastoj pidžami. Pogledala me je, a zatim se privila uz Laninu nogu.
- Iznenađenje: „Mama, ko je to?“ Te riječi su me pogodile kao udarac. Riječ “mama” zarezala mi je srce.
Lana je kleknula i privila djevojčicu, dok sam ja stajao ukočen, ne znajući što da mislim ili kažem.
„Lana… ti… imaš dijete?“ pitao sam, kao da ne vjerujem vlastitim očima.
Lana je skupila hrabrost i klimnula. Pozvala me da uđem, a djevojčica je otišla u sobu.
- Tišina u stanu: Sjedio sam na kauču koji je nekada bio i moj, ali sada je mirisao drugačije, kao da pripada nekom drugom životu.
- Tajna koju je čuvala: „Dugo sam razmišljala treba li da ti kažem…“, počela je tiho. „Nakon što si otišao, otišla sam na još neke pretrage, u inostranstvu. Ispostavilo se da je prva dijagnoza bila pogrešna. Mogućnost da zatrudnim bila je mala, ali ne i nemoguća.“
„I otac?“ pitao sam, slomljen.
„Nema ga… nije mogao prihvatiti odgovornost kada je saznao da sam trudna.“
- Ironija života: Tada sam shvatio ironiju života – ja sam otišao jer sam želio dijete, dok je ona ostala sama s djetetom koje je oduvijek željela, ali nije imala s kim podijeliti.
„Zašto mi nisi rekla?“ pitao sam je.
Suza joj je skliznula niz obraz. „Mislila sam da si krenuo dalje… da nema smisla vraćati se u prošlost.“
- Ponovni susret sa prošlošću: Pružio sam ruku prema njenoj, kao da pokušavam dodirnuti pet izgubljenih godina. „Nisam krenuo dalje. Nisam ni mogao.“
Tada su se vrata dječije sobe otvorila, a djevojčica je istrčala i stala pred mene.
„Mama, da li je ovo onaj čovjek sa slike?“
- Otkrivanje slike: Lana je problijedila. Okrenuo sam se prema njoj. „Koje slike?“
Djevojčica je otišla po crtež i donijela ga meni. Na njemu su bile nacrtane Lana, djevojčica i ja. Prepoznao sam sebe, iako sam bio nacrtan dječijom rukom.
„Mama kaže da si neko koga je jako voljela.“
- Emocionalni trenutak: Nije bilo moguće suzdržati suze. U tom trenutku, shvatio sam da život ponekad napravi krug. Da nekad izgubimo ono najvažnije samo da bismo naučili koliko vrijedi.
Lana me pogledala u oči i pitala:
„Hoćeš li da ostaneš?“
Nisam morao razmišljati. Znao sam da sam konačno došao kući.
- Konačan izbor: Povratak. Ostao sam, jer sam znao da je to bio moj pravi put.
