Stanovnici istočne Srbije i dalje nisu sigurni kada je priča iz augusta 2011. godine u pitanju. Dva brata i sestra su rijećili prekinuti ljetnu dosadu na način koji je mnogima ličio na scenu iz horor filma.
Njihova ideja naizgled je bila obična šala, ali iza nje se krila mračna inspiracija iz lokalne legende – sablasna mladenka. Troje prijatelja iz istočne Srbije odlučilo je da iskoristi ovu staru priču za novi način zabave. Jedan od braće obukao je bijelu vjenčanicu, u ruke uzeo bidermajer i po mraku se pojavljivao na novoizgrađenom autoputu Zaječar–Bor. Vozači koji bi naišli, zaustavljali su se suočeni s jezivim prizorom – ženom u bijelom, sama, usred noći. Dok su se oni trzali od straha, drugi brat i sestra stajali su skriveni, kamerama bilježeći sve – kao da snimaju nastavak neke narodne strave i užasa.
- Njihov cilj nije bio pljačka.
- Željeli su izazvati jezu i objaviti snimke na internetu.
- Nisu slutili koliko će sve izmaći kontroli.
Nakon nekoliko noći, vozači su počeli zvati policiju. Strah je rastao. Vijest o „duhu u vjenčanici“ prebrzo se proširila. Lokalni mediji počeli su izvještavati, a uskoro se oglasio čak i tadašnji ministar policije. Autoput, nekad simbol napretka, postao je scena noćnih mora. Potjera za sablasnom pojavom trajala je danima. Na kraju – trio je uhapšen. Pravno gledano, nisu prekršili zakon – samo su autostopirali. Stopiranje u vjenčanici? Zakonski nejasno, no dovoljno uznemirujuće da ostavi trag u kolektivnoj svijesti.
Ali ova epizoda bila je samo dodatak već postojećoj misteriji. Jer legenda o sablasnoj mladenki postojala je mnogo prije nego što su se pojavili ovi šaljivdžije. Oživljena je priča koja se već desetljećima prepričava u okolini Zaječara, posebno u blizini Koprivnice – selu čiji se put nakon zalaska sunca izbjegava.
Legenda ima različite verzije:
- U jednoj se priča o mladenki koja je stradala u automobilu tokom medenog mjeseca.
- U drugoj, žena je sebi oduzela život nakon što je ostavljena pred oltarom.
- Obje verzije ostavljaju isti ukus: tuga i sablasni povratak iz prošlosti.
Narodna predanja i portali puni senzacije stalno su raspirivali taj mit. S vremenom, putevi oko Zaječara postali su simboli ljepote prirode, ali i prikrivenog straha. Mnogi su vozači obilazili taj put u noćnim satima, bojeći se da se ne pojavi ona – žena u bijelom.
Ipak, nisu samo priče i legende činile da ovaj mit opstane. Znali su se pojaviti i ljudi koji su tvrdili da su je vidjeli. Jedan od najpoznatijih primjera bio je slučaj muškarca iz Negotina iz sredine devedesetih. Vozio je kući kasno noću, kroz gustu maglu. Tad ju je ugledao – mladu ženu kako stopira pored puta. Djelovala je mirno, gotovo eterično. Ponudio joj je prevoz, a do kuće su stigli brzo, uz tišinu koja je djelovala nestvarno.
Sljedećeg jutra, pronašao je njenu jaknu na zadnjem sjedištu. Otišao je do adrese koju je pomenula. Tu ga je dočekala starija žena, uplakana, sa riječima koje su mu zaledile krv u žilama: “Djevojka koju ste vozili… moja je kćerka. Umrla je prije sedam godina.”
- Jakna je ostala kao jedini trag susreta.
- A vozač je ostao sa teretom koji nije znao objasniti.
- Majka ga je vodila do njenog groba – jedini dokaz da san i java ponekad dijele isti put.
Priče poput ove nisu samo plod mašte niti su uvijek plod želje za slavom. One govore o granici koja razdvaja svijet stvarnog i nestvarnog. O tome kako tuga i misterija opstaju uprkos civilizaciji, tehnologiji i sumnjičavom umu. One spajaju ono što je bilo i ono što jeste – bajku i stvarnost.
Bilo da se radi o neslanoj šali troje mladih ljudi, ili o priči čovjeka koji je tvrdio da je sreo dušu iz prošlosti, legenda o sablasnoj mladenki nastavlja da živi. Ona je dio usmenog nasljeđa, živi u pričama, predanjima i – vozačima koji noću izbjegavaju neke puteve.
- Svako mjesto ima svoje tajne.
- A neke strašne priče nikada ne gube svoje lice.
- Jer uvijek ima onih koji žele da vjeruju da je nešto – s druge strane puta – i dalje s nama.
