Danas ćemo pisati o Vesni Petrović, ženi koja je ostavljena kao beba u plastičnoj kesi pored kontejnera. Ona je rođena 20. aprila 1963. godine, ali je imala djetinjstvo koje mnogi mogu smatrati nenormalnim.
Njena biološka majka napustila ju je odmah po rođenju, ostavljajući je u plastičnoj kesi pored skladišta na Kalemegdanu u Beogradu. Beba bez imena, bez identiteta i bez ikoga ko bi je prigrlio – tako je počeo njen život. Ljudi koji su je pronašli nisu znali ništa o njenim roditeljima ni o njenom porijeklu, pa su joj prvi dani na ovom svijetu bili obavijeni potpunim neznanjem.
Vesna nikada nije imala priliku upoznati svoje biološke roditelje. Usvojena je u Ćupriji, gdje je pronašla dom kod roditelja koji su je voljeli i brinuli o njoj, ali koji su preminuli prije više od trideset godina. Njihova ljubav bila je istinska, ali pitanja o njenom porijeklu nikada nisu nestala. U njenom životu ostala je rupa bez odgovora – ko je ona zapravo, odakle potiče i zašto je ostavljena.
Tek kao odrasla žena odlučila je započeti potragu za svojim identitetom. Sve je počelo sasvim slučajno, otvaranjem stare ladice u kući, gdje je pronašla dokumente iz prošlosti. Nije vjerovala da će naći odgovore, ali to je postala iskra koja je pokrenula dug i bolan proces.
Tragovi su je vodili od matičnog ureda u Starom gradu, do Zvečanske – doma za nezbrinutu djecu, pa zatim i do Doma Braće Jerković. Na svakom mjestu pronalazila je tek fragmente priče, djeliće koji su svjedočili o njenom postojanju, ali nijedan od njih nije bio dovoljan da razjasni potpunu istinu.
- Nije znala ko je majka koja ju je rodila.
- Nije znala ima li braće ili sestara.
- Znala je samo da je napuštena i da su je kasnije drugi ljudi prihvatili.
U moru tih pitanja, jedna rečenica posebno se urezala u njeno sjećanje. Rodica je nekada spomenula da postoji sestra bliznakinja koja živi u Novom Sadu. Ta misao postala je njen glavni trag, svjetionik u magli. Tri godine ranije, Vesna je na Facebooku, u grupi koja se bavila traženjem nestale i otete djece, objavila post. U njemu je napisala da vjeruje kako ima sestru bliznakinju, da joj je krvna grupa B pozitivna i da planira da uradi DNK test.
Njene riječi bile su pune tuge, ali i nade: „Ako pronađem svoju majku, ne krivim je. Želim samo da je upoznam i da saznam imam li još nekoga u porodici.“ To je bio jasan znak da Vesna, iako napuštena, nikada nije željela nositi mržnju u sebi. Njena najveća želja bila je istina, a ne osuda.
Sjećanja na prve dane njenog života bila su maglovita, ali priča koju je čula ostala je jasna. Rođena kao nedonoščad, bila je umotana u bijelu dekicu, s pupčanom vrpcom, položena u smeđu torbu i prekrivena šalom. Tako ju je neko ostavio pored skladišta Tehnohemije na Kalemegdanu. Kao bespomoćna beba, prepuštena milosti prolaznika, Vesna je započela svoju životnu borbu.
Ubrzo je smještena u Zvečansku, dom za nezbrinutu djecu. Tamo je dobila prvo utočište, ali ne i odgovore. Zvanično, dodeljeno joj je ime i datum rođenja – 20. april 1963. godine. Tek dvije godine kasnije, 1965., usvojena je u Ćupriji i dobila novo ime: Vesna Petrović.
Iako je u domu usvojitelja pronašla ljubav i brigu, osjećaj praznine nikada je nestao. Znala je da negdje tamo možda postoji sestra koja liči na nju, majka koja ju je rodila ili rodbina koja nije ni svjesna njenog postojanja. Njena potraga nikada nije prestala – i danas traži odgovore, koristeći društvene mreže, arhive i pomoć zajednice.
- Vjeruje da bi sestru prepoznala po sličnosti.
- Vjeruje da istina mora postojati negdje zapisana.
- Vjeruje da će jednog dana uspjeti da pronađe biološku porodicu.
Vesna je primjer žene koja je, uprkos teškom početku života, pokazala snagu i istrajnost. Njena priča nosi bol napuštanja, ali i nadu u ponovno pronalaženje korijena. Iako su je usvojitelji voljeli i dali joj dom, osjećaj da ne zna istinu o svom porijeklu ostao je rana koja nikada nije u potpunosti zarasla.
Danas, dok nastavlja potragu za sestrom i biološkom porodicom, ona pokazuje svima da identitet nije samo ime i prezime u dokumentima, već duboka povezanost sa prošlošću i ljudima koji su nas oblikovali, makar ih nikada nismo upoznali. Vesnina priča je podsjetnik da potraga za istinom može trajati cijeli život, ali da ona daje smisao svakom koraku na tom putu.
