ikada ne bih rekla da će me baš moja sestra najdublje povrijediti.
Mi smo odrasle u istoj kući, dijelile sve – i igračke, i tajne, i roditeljsku pažnju, kad god je bilo moguće. Starija je od mene četiri godine, pa mi je u djetinjstvu uvijek bila uzor. Znala je sve, sve joj je išlo lakše, imala je više samopouzdanja, više hrabrosti, a ja sam je uvijek gledala s nekom kombinacijom divljenja i čežnje.
Vremenom smo se razdvojile. Ona je ostala u Bosni, ja sam otišla za Njemačku čim sam završila fakultet. Bio je to težak početak, radila sam sve poslove da se izborim – čuvala djecu, čistila, kasnije radila u supermarketu, pa u jednom uredu. Dani su prolazili, godine su se nizale, ali mi smo se i dalje čule – svakih nekoliko dana, porukama, pozivima, s vremena na vrijeme video-pozivima. Pitala me za novac tu i tamo, slala sam koliko sam mogla, nikad joj nisam predbacila.
Prošle zime, rekla je da želi da dođe kod mene na dvije sedmice. Rekla je da joj treba promjena, malo odmora, da nikad nije bila u inostranstvu. Bila sam presretna. Spremila sam stan, uzela slobodne dane, isplanirala izlete, muzeje, kupovinu. Čak sam je iznenadila avionskom kartom. Nisam mogla dočekati da je zagrlim.
Prvih dana sam trpjela sve – umor, nervozu, to što nije htjela izaći iz stana, što joj je sve “hladno” i “sterilno”. Pokušavala sam joj objasniti da su ovdje ljudi drugačiji, da nije isto kao kod kuće, ali ona je samo odmahivala rukom. “Ma znam ja sve”, govorila je.
Počela je kritikovati moj stan – kako je mali, kako bi ona to drugačije sredila. Govorila je da se previše trudim da izgledam kao “Nijemica”, da mi frizura nije kao prije, da sam se “ugasila”. Svaka rečenica bila je puna sarkazma, i svaki njen pogled bio je težak. A ja sam se smiješila, pravdala, kuhala joj omiljena jela i govorila sebi da samo treba izdržati još malo.
Jedne večeri, našla sam je kako prevrće moje stvari. Otvorila je fioku gdje držim dokumente. Kad sam je pitala šta traži, rekla je: “Ništa, samo sam htjela da vidim koliko zarađuješ kad si toliko važna.” Nisam znala šta da kažem. Osjećala sam se ogoljeno, izloženo i – izdano. Nisam znala da u njenim očima vrijedim samo onoliko koliko joj mogu poslati ili pokazati na papiru.
Narednog jutra sam ustala ranije, skuhala kafu, sjela preko puta nje i pitala je: “Zašto si došla? Da me poniziš? Da me omalovažiš?” Samo je slegnula ramenima. Rekla je: “Ti si ta koja glumi da je bolja jer je otišla iz zemlje. Ja bar živim stvaran život.” Te riječi su mi zapele u grlu poput kamena.
Nije se izvinila. Do kraja svog boravka bila je još hladnija, odsutna. Posljednjeg dana ostavila je sobu u haosu, nije rekla hvala, nije me ni zagrlila kad je ulazila u avion. Samo je kratko rekla: “Ne brini, neću ti više dolaziti.”
I nije.
Danas, nekoliko mjeseci kasnije, još osjećam tu rupu. Ne zbog nje, nego zbog one ideje koju sam imala o nama. Mislila sam da sestrinska ljubav nadilazi sve. Da čak i ako život vodi u različitim pravcima, ostaje to jezgro – djetinjstvo, krv, uspomene. Ali nije. Ljubav ne opstaje sama od sebe. Mora se njegovati. Poštovati.
Danas više ne šaljem poruke. Ne zovem. Ne šaljem ni novac.
Ne zato što sam zlopamtilo, nego zato što sam naučila lekciju: čak i kad ti neko nosi isti prezimenik, to ne znači da nosi isto srce
