Nakon smrti bliske osobe, u domu često ostaju predmeti koji nose snažnu emotivnu vrijednost, ali i teret uspomena, pa se u mnogim porodicama otvara isto pitanje: šta sačuvati, a šta ukloniti. U narodnim predanjima posebno se izdvajaju nakit, odjeća, posteljina, ogledala, fotografije, lijekovi i obuća pokojnika, uz uvjerenje da pojedine stvari mogu donijeti nesreću ako ostanu u kući. Ipak, riječ je o starim vjerovanjima, a ne o naučno potvrđenim činjenicama, zbog čega se svaka odluka danas sve više posmatra kroz prizmu higijene, praktičnosti i ličnih osjećaja porodice.

Za mnoge ljude te stvari nisu tek obični predmeti, nego dio svakodnevice osobe koja više nije tu. U ormariću ostane sat koji je nosila godinama, u ormaru odjeća koju je voljela, na stolu fotografija sa zadnjeg perioda života. Upravo zbog te bliskosti odluka o tome šta učiniti s ostavštinom pokojnika često ne dolazi lako, a u praksi se miješaju tradicija, tuga i potreba da se prostor ponovo organizira.

U balkanskim krajevima generacijama su se prenosila pravila o predmetima koji navodno ne bi trebalo da ostanu u kući nakon nečije smrti. Neka od tih pravila vezuju se za nesreću, druga za završetak žalosti, a treća za poštovanje prema pokojniku. Međutim, iza velikog dijela tih običaja danas stoji folklor, dok su jedini stvarno mjerljivi razlozi uglavnom zdravstveni, higijenski ili emocionalni.

Sedam vrsta predmeta koje se najčešće spominju u narodnim vjerovanjima

Među predmetima koji se najčešće spominju u ovakvim pričama prvo mjesto zauzima nakit. Prstenje, ogrlice, narukvice i ručni satovi često ostaju kao vrijedne porodične uspomene, ali prema nekim vjerovanjima mogu nositi tragove energije osobe koja ih je nosila, naročito ako su korišteni u periodu teške bolesti. Zbog takvih tumačenja ponegdje se savjetovalo da se nakit očisti ili odloži prije ponovnog korištenja, iako nema dokaza da naslijeđeni komad nakita može donijeti nesreću.

Slična priča veže se i za odjeću pokojnika, posebno onu koja je nošena tokom bolesti. U starijim običajima smatralo se da takva garderoba ne treba dugo stajati u kući jer simbolično podsjeća na patnju i posljednje dane života. Danas je, međutim, važnije pitanje da li je odjeća higijenski ispravna, može li se oprati i da li je porodica želi sačuvati kao uspomenu, pokloniti ili odložiti bez dodatnog opterećenja.

Posteljina, jastuci i dušeci zauzimaju posebno mjesto u tim predanjima. Ako su bili korišteni tokom bolesti i bili izloženi tjelesnim tečnostima ili mogućim zaraznim uzročnicima, njihovo uklanjanje ili temeljito čišćenje ima prije svega praktičnu svrhu. U nekim porodicama taj čin se doživljava i simbolično, kao zatvaranje teškog poglavlja, ali u osnovi ostaje obaveza da se vodi računa o sigurnosti i higijeni doma.

Ogledala su još jedan predmet koji se često pojavljuje u ovakvim običajima. Prekrivanje ogledala nakon smrti člana porodice poznato je u više balkanskih sredina, a objašnjenja su različita: od uvjerenja da ogledalo može zadržati prisustvo pokojnika do toga da predstavlja simbol žalosti i poštovanja. Ipak, riječ je o folklornom tumačenju; ogledalo ne treba baciti samo zato što se nalazilo u prostoriji u kojoj je osoba preminula.

Fotografije nastale tokom posljednjih dana života često nose najteži emotivni naboj. One ne izazivaju nikakav natprirodni uticaj, ali mogu buditi sjećanja na bolest, bolnicu ili iscrpljenost, zbog čega ih mnoge porodice sklanjaju iz svakodnevnog pogleda. Umjesto toga, takve slike mogu se spremiti u album ili kutiju, dok se na vidljivijim mjestima ostavljaju prizori koji podsjećaju na ljepše trenutke zajedničkog života.

Lijekovi i medicinska pomagala, za razliku od nekih drugih predmeta, nose i vrlo konkretan zdravstveni rizik. Nakon smrti osobe koja se dugo liječila, često ostaju tablete, hodalice, aparati ili druga sredstva pomoći. Takve lijekove ne treba koristiti samoinicijativno niti ih dijeliti drugima bez provjere, a za pravilno zbrinjavanje najbolje je potražiti savjet u apoteci. Ispravna pomagala, ako su očišćena i u dobrom stanju, mogu se pokloniti onima kojima su potrebna.

Obuća i lični predmeti pokojnika, poput torbi i novčanika, u narodnim predanjima povezuju se sa životnim putem i svakodnevicom osobe. Cipele i papuče se ponegdje smatraju stvarima koje nije dobro nositi nakon smrti vlasnika, ali ni za njih ne postoji dokaz da mogu donijeti nesreću. Ako su očuvani i imaju sentimentalnu vrijednost, porodica ih može sačuvati ili pokloniti, zavisno od vlastite odluke i odnosa prema uspomeni.

Zašto su se ovakva vjerovanja uopće razvila

Običaji vezani za smrt nastajali su u vremenima kada ljudi nisu imali današnja medicinska objašnjenja za bolest, umiranje i posljedice koje smrt ostavlja na porodicu. Simboličnim postupcima pokušavali su zaštititi dom, pokazati poštovanje prema pokojniku i olakšati prelazak iz perioda tuge u svakodnevni život. Zato su mnogi takvi običaji imali istovremeno praktičnu i duhovnu svrhu, pa su se kroz generacije zadržali čak i onda kada se njihovo prvobitno značenje izgubilo.

U stvarnosti, najveći teret često nije u samim predmetima nego u emocijama koje oni bude. Zbog toga se porodice razlikuju u tome koliko brzo žele urediti prostor nakon gubitka. Nekima pomaže da stvari sklone odmah, drugima treba više vremena da se naviknu na promjenu i da odluče šta imaju snage zadržati. U oba slučaja najvažnije je da odluka ne bude donijeta pod pritiskom okoline ili zbog straha od praznovjerja.

Posebnu pažnju treba posvetiti dokumentima, pismima i dnevnicima, jer ti papiri mogu imati i emotivni i pravni značaj. Takođe, redovno provjetravanje i čišćenje doma obično su dovoljni za održavanje urednosti, osim u slučajevima kada je postojala zarazna bolest ili drugi zdravstveni rizik, tada je važno slijediti stručne savjete. Stari sat, omiljena knjiga ili fotografija ne moraju biti izvor nelagode; za mnoge porodice upravo su to predmeti koji najjasnije čuvaju glas, navike i prisustvo osobe koja je otišla.

Zato se i odgovor na pitanje šta zadržati, a šta ukloniti, najčešće ne nalazi u starim vjerovanjima nego u ravnoteži između sjećanja i potrebe da se život u kući nastavi. Neki predmeti će ostati u ladici još dugo, neki će biti poklonjeni, a neki odloženi bez velike pompe. Ono što se ne mijenja jeste činjenica da svaka porodica kroz te odluke pokušava pronaći vlastiti mir, korak po korak, među stvarima koje su ostale da svjedoče o jednom životu.

Preporučujemo