U danasnjem clanku donosimo Vam atmnosferu sa proslave NAXI radija na kojem je prisustvovao i Zdravko Ćolić i sa svojim prisustom doveo atmnosferu do usijanja….
Veče posvećeno dugogodišnjem radu jednog od najpoznatijih radijskih brendova okupilo je brojne poznate ličnosti, ali jedno lice zasenilo je sve – prisustvo Zdravka Čolića donijelo je posebnu emociju i toplinu koju nijedan protokol ne može narediti. Čim se pojavio, nastao je poseban žamor među zvanicama, a pogledi puni poštovanja govorili su više nego riječi.
U teget košulji i klasičnom crnom odijelu, Zdravko se kretao salom s osmijehom koji nije silazio s njegovog lica. Bez ikakvog glumljenja distance, ponašao se kao neko ko je svima poznat cijeli život. Prilazio kolegama, pozdravljao prijatelje, grlio, šalio se, i na trenutke djelovao više kao stari znanac nego muzička ikona. Poseban trenutak bio je njegov susret s Aleksandrom Radović i Jelenom Tomašević, s kojima je razmijenio ne samo zagrljaje, već i emociju iskrenog poštovanja.
Oni koji prate njegovu karijeru znaju da ovakva pojavljivanja nisu česta. No, kad se pojavi – sve stane. Ne zbog pompe, već zbog iskrene prisutnosti koju unosi u prostor. Ljudi u njemu ne vide samo muzičara, već i nekoga čija je pjesma bila uz njih u najvažnijim trenucima života. Njegov glas pratio je generacije kroz ljubavi, rastanke, odluke, sjećanja.
Rođen u Sarajevu davne 1951. godine, Zdravko je odrastao s muzikom u srcu. Već u mladosti pokazivao je izuzetnu muzičku nadarenost. Prvo kao član grupe Ambasadori, a zatim kao solo izvođač, ostavio je neizbrisiv trag. Njegove pjesme, od „Ti si mi u krvi“ do „Stanica Podlugovi“, imaju posebno mjesto u regionalnoj muzičkoj baštini. Ono što je posebno jeste njegova sposobnost da kroz decenije zadrži umjetnički identitet, bez da se povinuje trendovima. Dok su se drugi mijenjali da bi opstali, on je ostajao svoj – i opstajao upravo zbog toga.
U razgovorima s njegovim kolegama često se čuje isto – riječ „autentičnost“. Zdravko nikada nije težio senzaciji, skandalima, jeftinom publicitetu. Njegova snaga bila je u jednostavnosti i dubini. U njegovim pjesmama nije bilo kiča – bila je istina. Zato i jeste ostao jedan od rijetkih koji i danas puni hale i stadione. Ljudi žele da ga čuju, da osjete ono što prenosi – emociju koja ne zastarijeva.
U njegovom privatnom životu nema skandala. Sa suprugom Aleksandrom dijeli dug i stabilan brak. Imaju dvije kćerke, i upravo ta porodična ravnoteža omogućila mu je da ostane prizemljen. Nikada se nije hvalio, nikada eksponirao više nego što treba. I baš zbog toga ljudi ga poštuju još više. Njegova tišina izvan scene jednako govori kao njegova muzika na bini.
Na ovom događaju, to je bilo jasno svima. Nije morao reći mnogo. Njegova prisutnost govorila je dovoljno. Nije izvodio šou, nije glumio zvezdu – bio je to samo Čola, čovjek koji je ostao vjeran sebi, i zbog toga ga svi vole.
Generacije ga slušaju. Mlade majke prenose njegove pjesme svojim kćerkama, očevi i sinovi pjevaju „Ti si mi u krvi“ zajedno. On nije samo glas prošlosti, već glas sadašnjosti koji spaja epohe. Njegov talenat i iskrenost probijaju sve vremenske i emocionalne barijere.
Jedan od kritičara ga je opisao kao umjetnika koji nije morao da se dokazuje jer mu je prisutnost bila dovoljan dokaz. I upravo to ostaje najjači utisak – Čola ne mora da radi ništa spektakularno da bi bio legenda. On to već jeste – kroz note, riječi i pogled koji uvijek odaje čovjeka koji je volio i bio voljen.
U svijetu koji sve češće traži senzaciju, njegovo postojanje je podsjetnik da elegancija, iskrenost i skromnost još uvijek imaju vrijednost. A dok god bude muzike koja budi sjećanja, biće i Zdravka Čolića – jer takvi umjetnici ne prestaju da traju, oni postaju dio naših priča.
