Priča o kojoj danas pišemo je i više nego potresna i koja je jednu porodicu držala godinama u neizvjesnosti. O čemu se tačno radi možete pročitati u nastavku članka.
Sudbina djevojčice Viktorije Koneckaje pokazuje koliko su unutrašnje borbe adolescencije često nevidljive odraslima, ali razorne za one koji ih nose. Ovo nije samo priča o nestanku, već o emocionalnoj boli, osjećaju nepripadanja i snazi majčine nade koja je godinama odbijala da se ugasi, čak i onda kada su svi drugi počeli da sumnjaju.
Sve je započelo krajem decembra 2016. godine, u periodu kada bi domovi trebalo da budu ispunjeni toplinom i porodičnom bliskošću. Petnaestogodišnja Viktorija tada se nalazila u bolnici zbog ozbiljne povrede koljena. Iza tog medicinskog razloga krila se mnogo dublja priča. Ljekari su joj ranije dijagnosticirali femurnu cistu i insistirali na operaciji, upozoravajući da bi odlaganje moglo imati teške posljedice. Za Viktoriju, međutim, taj zahvat je predstavljao ogroman strah. U njenim mislima operacija se pretvarala u prijetnju trajnog invaliditeta.
Njena majka Olga pokušavala je da je umiri i objasni da je zahvat nužan. Ipak, Viktorija je imala osjećaj da je niko zaista ne sluša.
• Strah je ostajao neizgovoren
• Nesigurnost se gomilala
• Osjećaj usamljenosti postajao je sve jači
Jedne hladne večeri, Viktorija je cimerki rekla da ide do obližnje prodavnice. Posudila je jaknu i čizme, obećala da će se brzo vratiti i izašla iz bolnice. Sa sobom je ponijela tablet, ali je telefon i novac ostavila u sobi. Upravo zbog toga niko nije odmah posumnjao da se događa nešto ozbiljno. Tek nakon nekoliko sati postalo je jasno da se djevojčica nije vratila.
Policija je brzo uključena, a snimci kamera pokazali su da je Viktorija sama napustila bolnicu. Ubrzo je obrisala svoje profile na društvenim mrežama i nestala bez ikakvog digitalnog traga. Niko nije znao gdje ide, s kim je u kontaktu niti kakav plan ima. Tako je započela agonija koja će trajati gotovo devet godina.
Za porodicu su dani prolazili između nade i očaja. Njena majka nikada nije prihvatila najcrnje scenarije.
• Odbijala je pomisao da joj je dijete mrtvo
• Vjerovala je da je Viktorija negdje živa
• Održavala je nadu uprkos godinama tišine
Potrage su bile brojne, uključivale su stotine ljudi i desetine akcija na terenu, ali bez rezultata. Najteži udarac porodica je doživjela kada je preminula Viktorijina baka, žena koja ju je odgajala od najranijeg djetinjstva, ne dočekavši odgovor gdje je njena unuka.
Godine su prolazile, a ime djevojčice polako je nestajalo iz javnosti. A onda je, gotovo slučajno, uslijedio preokret. U ljeto 2025. godine policija je identifikovala mladu ženu u jednom mjestu – bila je to Viktorija. Sada odrasla, dvadesetčetvorogodišnjakinja i majka dvoje djece, priznala je da je svjesno pobjegla i da se godinama skrivala.
U razgovoru s nadležnima ispričala je razloge svog odlaska. Osjećala se duboko povrijeđeno i zanemareno. Posebno ju je pogodilo to što joj porodica nije čestitala šesnaesti rođendan. U njenom doživljaju svijeta, majčina pažnja bila je usmjerena na polubrata, dok je ona postajala nevidljiva. Odlazak nije bio trenutni hir, već planirana odluka u kojoj joj je pomogla starija poznanica iz bolnice.
Do punoljetstva je živjela povučeno, seleći se po iznajmljenim stanovima.
• Zarađivala je crtajući ilustracije
• Izbjegavala je zvanične institucije
• Trudila se da ne ostavlja tragove
Kasnije je osnovala porodicu i rodila dvije djevojčice, bez bolničke pomoći. Djeca nisu imala dokumente niti su bila uključena u sistem. Viktorija je živjela u sjeni, kretala se noću, izbjegavala društvene mreže i nosila široku odjeću kako bi ostala neprimjetna. Taj život bio je njen način da sačuva kontrolu i slobodu koju je osjećala da joj je nekada oduzeta.
Ipak, priznala je da joj porodica nedostaje. Sa majkom je povremeno razgovarala telefonom, ali nije bila spremna za susret. Olga je, s druge strane, javno govorila o osjećaju krivice i nadi da će jednog dana ponovo zagrliti kćerku.
Ova priča snažno upozorava koliko emocionalna zapostavljenost može ostaviti duboke posljedice, čak i kada postoje osnovni uslovi za život. Istovremeno, ona svjedoči o roditeljskoj ljubavi koja ne prestaje, bez obzira na vrijeme, tišinu i bol. Viktorijina sudbina ostaje podsjetnik koliko je važno čuti djecu na vrijeme – i koliko nada može biti jača od najdužih godina neizvjesnosti.
