U živoj atmosferi jedne od najznačajnijih automobilskih izložbi u Njemačkoj, gdje se svakog dana sklapaju milionski poslovi i gdje se uspjeh mjeri ne samo brojevima već i utiscima, Sakib je doživio iskustvo koje bi se moglo opisati kao spoj biznisa, karizme i čiste slučajnosti. Njegov dolazak na sajam, obilježen inauguracijom u firmi i postavljanjem na odgovornu poziciju, već je sam po sebi predstavljao veliki trenutak. Međutim, ono što se desilo u danima koji su uslijedili, nadmašilo je sve prethodne planove, pa čak i najoptimističnije vizije.
Na sam dan otvaranja, priliku mu je pružilo japansko izaslanstvo. U početku se činilo da će njihov interes biti kratak i usmjeren samo na razgledanje. No, zahvaljujući Sakibovoj sposobnosti komunikacije, brzom razumijevanju njihovih potreba i posebnoj harizmi koju je nosio, sve se preokrenulo. Njegova prisutnost, govor tijela i sigurnost u nastupu učinili su razliku — rezultat je bio zapanjujuć: deset prodatih automobila u samo nekoliko sati.
To bi za mnoge bio vrhunac dana, pa čak i mjeseca rada. Ali za Sakiba, to je bio tek uvod.
Već narednog jutra, novi izazov i nova prilika stajali su ispred njega — ovoga puta u potpuno neočekivanom obliku. Pojavila se grupa posjetilaca arapskog porijekla, veselo raspoloženih i znatiželjnih. Umjesto uobičajenih poslovnih razgovora, oni su se ponašali prijateljski, opušteno i čak s dozom razigranosti. I tada, bez mnogo riječi, desilo se nešto što je zbunilo čak i one s najviše iskustva u automobilskoj industriji — poklonili su Sakibu petnaest automobila.
Da, poklonili. Nisu kupili. Nisu razmijenili za neku uslugu. Jednostavno su mu, u znak poštovanja i simpatije, predali ključeve vozila. Publika je zanijemila. Prisutan je bio i njegov šef, koji nije mogao da vjeruje šta gleda. Njegovo lice bilo je ogledalo zbunjenosti. Nije mu bilo jasno kako se ovakve stvari dešavaju jednom običnom zaposleniku, i to tek na početku karijere u firmi.
Prišao je Sakibu i bez okolišanja, s dozom sumnje ali i znatiželje, upitao:
— Kako ti uspijeva da na tako neobičan način sklapaš poslove?
Sakib je odgovorio bez trunke nervoze, smirenim glasom, objašnjavajući da njegovi međunarodni kontakti nisu novi, te da je poznat brojnim ljudima širom svijeta. Spomenuo je da ima prijatelje u različitim sferama — od poslovnih lidera do visokih religijskih ličnosti, i, što je sve prisutne dodatno šokiralo, rekao je:
— Poznajem Papu lično. Čak smo i prijatelji.
Nastao je tajac. Niko to nije očekivao. Ali Sakib nije stao tu. Dodao je da je spreman uložiti 10.000 eura u okladu, tvrdeći da, ako njegov šef ode s njim u Vatikan, lično će vidjeti kako se rukuje s Papom.
Ono što je sve iznenadilo jeste da se ta „prilika“ ukazala odmah. Kako je objasnio, planovi za put u Vatikan su već postojali, a njegov šef je, zapravo, već bio obaviješten o mogućem putovanju.
I tako su, nedugo potom, stigli u Vatikan.
Scena koja ih je tamo dočekala nije bila manje impresivna od onih s početka priče. Na poznatom papinskom balkonu, uz svečanu atmosferu i mnoštvo ljudi okupljenih ispod, pojavili su se Sakib i njegov otac. Bili su uz samog Papua, mahali okupljenima, smijali se, pozdravljali ih. Za sve one koji su sumnjali — ovo je bio jasan dokaz. Ne samo da je Sakib govorio istinu, već je bio blizak s jednim od najpoznatijih ljudi na planeti.
Među okupljenima na trgu stajao je i njegov šef, koji je gledao u nevjerici. I onda se desilo nešto potpuno neočekivano: izgubio je svijest.
Sakib je odmah reagovao. Potrčao je prema njemu, polio ga vodom, pokušavao da ga dozove. Kada je došao sebi, šef je još uvijek bio dezorijentisan, a zatim, gotovo šapatom, izgovorio riječi koje su se kasnije prepričavale sa osmijehom:
— Wako – nako…
Međutim, razlog tog šoka nije bio ono što su svi pretpostavljali. Nije to bila samo čista zapanjenost zbog Sakibove bliskosti s Papom. Ne. Ispostavilo se da je šef u tom trenutku čuo pitanje koje je potpuno promijenilo njegov pogled na cijelu situaciju.
Naime, nepoznati prolaznik, očigledno turista, prišao mu je i upitao:
— Ko je onaj čovjek što stoji na balkonu, pored Sakiba?
U toj jednoj rečenici, sadržana je bila cijela ironija trenutka. Jer, za šefa, glavni lik je bio Papa. A za posmatrača — to je bio neko drugi. Možda čak samo čovjek u društvu poznatog Sakiba.
Taj trenutak otkrio je nešto dublje — percepciju. Kako vidimo svijet zavisi od našeg ugla posmatranja. Za jednog čovjeka, Sakib je bio tek zaposlenik. Za drugog, on je bio ličnost kojoj se čak i Papa priključuje na balkonu.
Ovaj neobičan splet događaja, započet kao običan poslovni dan, završio je u potpuno drugačijoj sferi — između biznisa, karizme i legende.
Sakib je, uprkos svemu, ostao pribran. Njegov osmijeh nije skrivao tajne, ali ih ni nije otkrivao. Samouvjeren i tih, ostavljao je prostor za razmišljanje. Ljudi su počeli postavljati pitanja koja su doticala granice stvarnosti:
-
Da li je zaista moguće da običan čovjek ima toliku moć uticaja?
-
Koliko daleko sežu njegove veze?
-
I najvažnije: da li smo prisustvovali istinskoj poslovnoj genijalnosti, ili nečem što prevazilazi svakodnevno poimanje uspjeha?
Bez obzira na odgovore, ostaje činjenica da je jedan običan sajam automobila postao pozornica za priču koja se prepričava. Jedan čovjek, deset prodatih automobila, petnaest poklonjenih i jedno pojavljivanje s Papom.
I sve to — u samo dva dana.
