U današnjem ćlanku Vam donosimo savjet slavnog srpskog terapeuta,u nastavku proćitajte…..
- Šta kada pomislimo da smo promašili život? Iskustvo slavnog terapeuta donosi odgovor koji bi svi trebalo da čuju.
Pitanje koje u tišini života muči mnoge – “Da li sam promašio svoj život?” – jedno je od onih na koja nema brzih odgovora. No, nekada nas prava istina pronađe upravo tamo gdje je nismo tražili. Takvo jedno iskustvo opisao je Nebojša Jovanović, priznati srpski terapeut, u priči koja je više od anegdote – to je lekcija o svrsi, gušenju talenta i snazi jedne neobične “skalamerije”.
- Klijent koji je u početku djelovao kao najdosadniji na svijetu, ispostaviće se, nosio je u sebi zatomljen plamen koji je čekao da bude otkriven. Mučio ga je osjećaj apatije, život bez boje i okusa. Sve u njegovom životu je bilo „u redu“ – imao je posao, stan, vezu, prijatelje. Ipak, dani su mu bili sivi, a njegovo stanje bi sažeo u rečenicu: “Mrzi me da živim.”
Nije bilo traume, nije bilo drame, nije bilo razloga. Samo praznina. Terapeut je pokušavao različite pristupe, metode, pitanja – ali ništa nije otkrivalo dublji uzrok. Došlo je čak dotle da je sam terapeut počeo osjećati glavobolje i dosadu svaki put kada bi radili zajedno. Bio je na ivici da klijenta prepusti kolegi.
- A onda se desio preokret – u trenutku frustracije, terapeut „puca“ i postavlja krajnje lično pitanje:
“Dobro, bre, čoveče, da li si ti ikada u životu bio nečime ispunjen? Da li si nešto radio od srca?”
To pitanje otvara vrata. Klijent, zbunjen, prvi put izgovara nešto drugačije – da je, kao mlađi, izrađivao drvene figure, provodio sate u tome, ali je to smatrao “glupošću”. Njegov otac ga je ismijavao, nazivao zgubidanom. I tako je – napustio ono što ga je ispunjavalo i počeo da živi život po tuđim mjerilima.
- Na sljedećoj seansi donosi jednu od tih figura – nespretno umotanu, sramežljivo predstavljenu kao „skalameriju“. Terapeut ostaje zapanjen. Pred njim je izuzetna umjetnička skulptura – prefinjena, kompleksna, isklesana sa pažnjom i strašću. Psihoterapeutska neutralnost pada u vodu – iz njega izbijaju riječi divljenja.
To je bio trenutak buđenja. Prvi osmijeh na klijentovom licu. Prva iskra nakon godina praznine.
- Kroz naredne susrete, počinju raspetljavati slojeve potisnute kreativnosti i poniženja. Rade na odnosu sa ocem, na uverenjima koja su mu ubijala volju da stvara. Skulpture iz podruma su uskoro našle put do ljudi. Zainteresovani su se javljali, kupovali, pitali za još. Terapeutova radna soba postala je izlog jedinstvenog dara.
Klijent koji se osjećao kao da je “već umro”, oživio je. Počeo je stvarati, prodavati, osjetio je vrijednost onoga što nosi u sebi. Danas, kako Jovanović piše, živi u inostranstvu, ima nekoliko galerija, zarađuje od svoje umjetnosti i više nikome – a ponajmanje sebi – nije dosadan.
- A najvažnije pitanje ostaje: je li zaista promašio život? Možda jeste, neko vrijeme. Ali život nije linija – on je krug, spirala, povratak sebi. Ponekad, jedna iskra, jedno pitanje, jedan trenutak iskrenosti može vratiti smisao.
Nekada je “puknuti” jedini put ka iscjeljenju. I za klijenta. I za terapeuta.
- Na kraju, Jovanovićeva poruka je jasna:
„Psihoterapijska pravila su korisna – osim onda kada nisu.“
Inikada nije kasno da oživimo ono u sebi što je drugi pokušao da sahrani
