Danas smo odličili pisati na temu djetinjstva koje gdje je glavni lik čovjek zvani Osman koji je sa 12 godina došao u pravoslavnu porodicu. Šta je bilo poslije pročitajte u nastavku članka.
Osman iz Zvornika bio je samo osam godina star kada je izgubio svog oca, a već sa dvanaest godina preuzeo je odgovornost za svoju majku i sestru, stajući na vlastite noge da bi ih prehranio. Ova priča je snažna ispovijest o djetinjstvu koje je nestalo, ali koje je zamijenjeno neprocjenjivim životnim lekcijama o radu, ljudskosti i opstanku.
Osman je rođen u skromnoj, ali skladnoj porodici u Zvorniku, kao jedno od sedmero djece. Kuća je bila ispunjena smijehom, ali i brigama, dok nisu došle teške godine. Kada je otac preminuo, obitelj je ostala na rubu egzistencije. Osman i njegova desetogodišnja sestra bili su ti koji su ostali uz majku, dok je ostatak porodice otišao svojim putem, započevši vlastite živote.
- Osman je, iako dijete, bio svjestan da ne može čekati da život ide svojim tokom. S dvanaest godina, odlučio je otići raditi kako bi pomogao svojoj obitelji.
- Otišao je na Romaniju, gdje je radio kod pravoslavne porodice Novosel, koja ga je primila kao sina.
Njegova priča o životu s obitelji Novosel izuzetno je dirljiva. Osman je govorio kako je kod njih, iako je bio tuđ, osjećao ljubav i pažnju koja nije poznavala granice vjere. “Lepše sam živeo kod njih nego kod kuće,” često je govorio, sjećajući se tih toplih dana provedeni u njihovom domu. Milan i njegova supruga Vela, koji su ga primili, postali su mu kao roditelji, pružajući mu ne samo krov nad glavom, nego i ljubav i podršku u teškim vremenima.
Iako je majka ispočetka bila tužna i nije mogla prihvatiti činjenicu da je njen najmlađi sin otišao, Osman je bio uvjeren da je tu našao priliku za bolji život – priliku koja nije značila samo preživjeti, već i pomagati svojoj obitelji. Uz svoju volju i predanost, uspio je zaraditi dovoljno novca kako bi obezbijedio osnovne potrepštine za zimu i pomogao majci da se nosi sa životnim teškoćama.
Kroz godine života kod Novoselovih, Osman je učio o časti, radu i ljudskosti, ali i o odgovornosti prema drugima. Milan, koji je znao koliko je teško preživjeti u tim godinama, često je unaprijed davao novac Osmanovoj majci da bi preživjeli do proljeća. Ovaj čin ljudskosti ostavio je dubok trag u Osmanu, kojeg nikada nije zaboravio.
Njegova priča postala je viralna kada je ispričao svoju životnu borbu za YouTube kanal “Priče s Romanije”. Ljudi su u njegovoj skromnosti prepoznali snagu života običnog čovjeka, koji nije tražio ništa za sebe, ali je imao želju pomoći svojoj obitelji. Autorica Lana Vidović, koja je o Osmanu pisala za portal Stil Kurir, ističe da se njegova priča savršeno uklapa u filozofiju da ljudskost nije stvar religije, već srca.
Osman se vratio u Zvornik sa šesnaest godina, već kao mladić, oblikovan iskustvom koje je nosio sa dvanaest. Nastavio je dalje životnu borbu u Beogradu, gdje je našao posao i odlučio se oženiti djevojkom koju je poznavao iz školskih dana. Njegova filozofija života je jasna: rad, odgovornost i poštovanje drugih ključ su uspjeha. Iako je ostvario mnogo, Osman nikada nije zaboravio Milanovog sina, s kojim je želio obnoviti kontakt, pokazujući da prava ljubav i zahvalnost ne blijede vremenom.
- Njegov život nije bio lak, ali bio je stvaran. Naučio je vrijednost truda i to kako mali koraci mogu dovesti do velikih promjena u životu.
Osman je dokaz da ono što nas slomi, ponekad nas najviše izgradi. On je jedan od tih heroja koji nemaju krila, ali imaju srce veliko kao svemir, spremno da grije tuđe živote. Ovaj jednostavan, ali snažan čovjek, podsjeća nas da heroji nisu samo oni u velikim pričama, već oni koji svaki dan donose promjenu kroz male, hrabre odluke.
