Danas ćemo pisati o zanimljivoj temi koja se tiče situacije koje se ne događaju tako često. Jednom prilikom je čovjek pronašao torbu koju je htio vratiti šefu, kako je on regovao pročitajte u nastavku.
U sjenovitom predjelu kroz koji je prolazila kočija sjedio je jedan od najuglednijih trgovaca toga kraja, čovjek čije se ime povezivalo s bogatstvom, ali i sa stalnim nemirom koji ga nikada nije napuštao. Njegov sin, mali Marko, činio je potpunu suprotnost ocu – bezbrižan, zaigran i nesvjestan briga odraslih. Iza njih se u tovarnom dijelu nalazila kožna torba prepuna dukata, teret zbog kojeg je trgovac toga dana bio još napetiji nego inače. Strah od razbojnika u tim vremenima bio je svakodnevnica, pa je Stevan putovao s pogledom stalno usmjerenim prema sjenkama kraj puta, uvjeren da iza svake od njih vreba opasnost.
Kada je kočija naglo poskočila zbog skrivenog kamena, Stevan nije ni primijetio da je torba skliznula u travu. Dječakov kratki trzaj bio je jedini trag da se nešto dogodilo, ali trgovac nije obraćao pažnju. Želio je samo što prije stići kući, misleći da je sve što posjeduje sigurno uz njega. Oblak prašine koji su ostavljali iza sebe prikrio je izgubljeno bogatstvo koje je ostalo ležati pored puta, neprimijećeno i nijemo.
Nekoliko stotina metara iza njih išao je Luka, nadničar koji je navikao da se kreće i tamo gdje drugi ne bi kročili. Bio je iscrpljen, gladan i pomiren s tim da mu je još jedan dan prošao bez ikakvog posla. Kada je ugledao torbu, isprva je mislio da je riječ o odbačenim stvarima. Tek kada ju je podigao i osjetio težinu, shvatio je da drži nešto što bi mu moglo promijeniti život. Otvorio ju je i ugledao sjaj dukata, i upravo tada osjetio snažno kucanje srca koje je govorilo da se našao pred iskušenjem koje mnogi ne bi izdržali.
Umjesto da poklekne, u njemu su se probudile riječi koje su se u njegovoj porodici prenosile generacijama: “Čovjeka hrani rad, a slama ga tuđa muka.”
- Nije želio tuđi teret
- Nije želio da ga prati tuđa nesreća
- Čuvao je ono malo dostojanstva koje mu je ostalo
Zatvorio je torbu, bacio posljednji pogled ka putu kojim se kočija udaljavala i shvatio da mora trčati ako želi da vlasnik primijeti šta mu vraća. Gurajući umor i glad, jurnuo je naprijed, odlučan da učini ono što smatra ispravnim.
Dok je dozivao trgovca, vjetar mu je odnosio glas. Stevan, međutim, u silueti čovjeka koji trči vidio je samo prijetnju. Vremena u kojima se živjelo bila su surova, pa je strah lako zamijenio razum. Umjesto da uspori, jače je ošinuo konje, uvjeren da ga žele presresti. Luka je zato iskoristio jedinu prednost koju je imao – poznavao je sve prečice.
- Probio se kroz šiblje
- Grebao se o granje
- Ignorisao bol u stopalima
Kada se pojavio ispred kočije, ona se morala usporiti zbog uzbrdice. Stevan je, sav u strahu, vidio samo čovjeka koji trči prema njemu, iscrpljen i zadihan, pa je reagovao naglo i bez razmišljanja. Uvjeren da će biti napadnut, podigao je bič i udario Luku. Udarac je bio više od fizičkog čina – bio je odraz predrasuda koje su se nakupljale godinama.
Luka je pao na koljena, ali nije ispustio torbu. Upravo to bilo je prvo što je mali Marko primijetio. Pokazao je na torbu i povikao, a tada je prašina počela da se razilazi i istina je postala vidljiva. Stevan je shvatio da čovjek kojeg je napao zapravo nosi njegov izgubljeni teret. Bič mu je ispao iz ruke, a osjećaj srama preplavio ga je snažnije nego ikad.
U tom trenutku vidio je Luku onakvim kakav zaista jeste – iscrpljen, povrijeđen, ali ponosan. Nije tražio osvetu, nije vikao, nego je tiho spustio torbu i rekao da je samo želio da dijete ne ostane bez onoga što mu pripada. Stevan je tada osjetio da je teret koji nosi u grudima mnogo teži od dukata u torbi.
Pokušao je ispraviti grešku, nudeći Luki dio bogatstva, pa čak i mnogo više od toga. Bio je spreman dati gotovo sve samo da umanji vlastiti stid. Ali Luka je odbio. Rekao je da poštenje nema cijenu, te da vraća ono što nije njegovo.
- Tražio je samo da Stevan nauči sina da ne sudi ljudima po izgledu
- Da razum prevlada strah
- Da dobrota nije slabost
Kada je Luka otišao, ostavljajući iza sebe prašnjavi put, Stevan je ostao sam sa torbom punom dukata i srcem koje je prvi put osjećalo teret savjesti. Shvatio je da se pravo bogatstvo ne mjeri zlatom, nego djelima koja čovjek čini onda kada ga niko ne posmatra. Luka je bio siromašan po mjerilima svijeta, ali je u sebi nosio bogatstvo koje se ne može kupiti.
Na povratku kući, Stevan je shvatio da neke lekcije vrijede više od svakog dukata. Ono najvrednije u čovjeku ne kupuje se, ne prodaje i ne može se izgubiti na putu. A to ga je naučio siromah koji nije tražio ništa zauzvrat, a ostavio je trag koji će ga pratiti do kraja života.
