Danas ćemo pisati o par zanimljivosti koje govore na temu koja traje i onda kada sjećanje nestane. Opširnije na ovu temu pročitajte u nastavku članka.
Ovo je priča o Ani, Marku i njihovom sinu Luki, priča koja pokazuje da ljubav ima dubinu koju ni zaborav ne može izbrisati. Njihova zajednička svakodnevica bila je ispunjena zvukom dječjeg smijeha, mirisom svježe ispečenih palačinki i planovima o budućnosti koja je izgledala sigurno i pune topline.
Pet godina su živjeli život iz snova. Kuća sa vrtom, zajednička jutra uz kafu, njihova prva godišnjica braka, Lukino prvo rođendansko slavlje… Činilo se kao da ništa ne može poremetiti njihovu ljubav. Marko je bio stub porodice, čovjek na kojeg se Ana mogla osloniti bez zadrške. Sve dok jednog dana – jednog jedinog, nepredviđenog dana – telefonski poziv nije promijenio sve.
Marko je imao tešku saobraćajnu nesreću. Preživio je. Ali ono što je izgubio bilo je mnogo više od svijesti ili stabilnosti – izgubio je pamćenje.
Retrogradna amnezija, hladna medicinska dijagnoza, značila je da Marko više ne prepoznaje Anu, niti se sjeća trenutaka koje su podijelili. Najteže je bilo vidjeti ga kako sjedi u bolničkoj sobi i gleda u nju kao u potpuno nepoznatu osobu. Srce joj se lomilo, ali nije odustajala. Osjećala je obavezu i ljubav, ogromnu ljubav, da vrati svog muža, da mu pomogne da ponovno pronađe sebe – i njih.
Ali njen najveći strah tek je dolazio:
- U bolničku sobu ušla je Tea, Markova bivša djevojka
- U njegovoj amneziji, ona je bila jedina žena koje se sjeća
- Povratak prošlosti prijetio je da izbriše sve što je Ana godinama gradila
Teina pojava u njihovim životima bila je kao hladan vjetar koji prodire tamo gdje najmanje želiš. Dok je Ana dolazila s albumima punim njihovih zajedničkih trenutaka, Tea je pričala Marku priče iz daleke prošlosti, nadovezujući se na sjećanja koja su ostala netaknuta. Bolničko osoblje gledalo je Anu sa sumnjom, kao da u njenim rukama nije bila ljubav, već samo tvrdoglava želja.
Ali Ana je znala – ljubav pamti ono što um zaboravi. Zato nije donijela više slika. Donijela je – muziku. Njihovu svadbenu pjesmu.
- Prvi tonovi probudili su nešto u Marku
- Ne sjećanje, ali osjećaj
- Srce je prvi put istrčalo ispred razuma
U njegovom pogledu je po prvi put zatreperilo nešto što Ana dugo nije vidjela – toplina. Nije znao šta se dešava, ali je osjetio da je ta melodija dio nečega važnog, nečega što je morao da povrati.
U danima koji su slijedili, Marko je počeo primjećivati sitnice:
- Nježnost u Aninom glasu
- Blagi drhtaj u njenoj ruci kad mu dodirne lice
- Lukin osmijeh, koji je kao ogledalo nosio dio njegovog
Pročistio se prostor između njih. Ne u potpunosti, ali dovoljno da se sumnja počne topiti. Teine priče više nisu bile dovoljne da sakriju istinu. Laži su se raspadale pod težinom emotivne istine. Ana nije tražila sažaljenje, već mogućnost da srce nastavi gdje je pamćenje stalo.
Emocionalna memorija često nadvlada i najdublje oblike amnezije. Neki stručnjaci vjeruju da:
- Miris
- Dodir
- Zvuk neke posebne pjesme
…mogu otvoriti vrata koja mozak zaključava. I to se dogodilo Marku. Emocije su se probudile prije riječi, osjećanja prije slika. Ana je postala ne samo nekadašnja ljubav – postala je svjetionik u njegovom svijetu koji je izgubio oblike.
Kada je Marko prvi put, poslije bolnice, prišao Ani i rekao: „Ne sjećam se, ali želim da saznam“, to je bio trenutak rođenja njihove nove priče. Nije to više bio isti brak. Bio je to potpuno novi put. Ali put koji su birali zajedno.
- Gradio je nove uspomene
- Ljubav je dobila drugi glas
- Luka je, svojim smijehom, cementirao ono što je ostalo
Te večeri, kada je prvi put zagrlio sina prije spavanja, Ana je znala da nije sve vraćeno. Ali je ono najvažnije – ponovo rođeno.
Ponekad, ljubav ne traži da se sjetimo. Ponekad, dovoljna je želja da iznova upoznamo nekoga čije srce već poznaje naše. Jer, prava ljubav ne stanuje u glavi – stanuje u duši. I nikada ne zaboravi kako se voli.
