Ljubav i briga koju dobijamo od roditelja u našem djetinjstvu dolazi na naplatu u njihovim poznijim godinama.U brzom tempu života kada i ne provodimo baš onoliko vremena koliko bismo htjeli i mogli šamar realnosti se dogodi kada to najmanje očekujemo,takav je i slučaj iz našeg današnjeg članka..
- U ranim jutarnjim satima, tačno u dva sata, primio sam poziv koji me uznemirio do srži – moj otac je doživio srčani udar. Bez razmišljanja, obuo sam cipele, zgrabio ključeve i pohitao prema bolnici. Adrenalin je nadjačao umor. Srce mi je lupalo, ne samo zbog brige za oca, već i zbog neizvjesnosti koja me čekala.
Stigavši do bolnice, zatražio sam da ga vidim. Bio je u jedinici intenzivne njege, ali osoblje me odbilo – pravila su stroga, posjete u to doba nisu dozvoljene. Ipak, nakon nekoliko sati čekanja, iscrpljen i zabrinut, prišla mi je žena u uniformi i tiho mi rekla da će napraviti izuzetak. Predstavila se kao medicinska sestra i uz smirujući ton rekla da mogu ući nakratko. Bila je topla, suosjećajna, i zahvalan sam joj bio na toj maloj, ali tada ogromnoj milosti.
- Tih nekoliko minuta sa ocem značilo mi je sve. Bilo je teško gledati ga priključenog na aparate, ali njegovo slabo stisnuta ruka i tiho “tu si” ostali su mi urezani u pamćenje. Izašao sam iz bolnice sa osjećajem olakšanja što je stabilan, i zahvalnošću prema osobi koja mi je omogućila da ga vidim.
Međutim, nekoliko mjeseci kasnije dogodilo se nešto potpuno neočekivano. Otac me nazvao i u njegovom glasu osjetio sam napetost. Rekao mi je da uključim vijesti – u izvještajima je dominirala priča o ženi koja se lažno predstavljala kao medicinska sestra. Šokirao sam se kad sam prepoznao lice – bila je to ista osoba koja mi je omogućila pristup ocu te noći.
- Policija je uhapsila ženu nakon što je otkriveno da nikada nije diplomirala medicinu, iako je pohađala medicinsku školu. Istraga je pokazala da je godinama uspijevala da se infiltrira u bolnice, lažno se predstavljajući kao član medicinskog osoblja. Posebno zabrinjavajuće bilo je to što su neki pacijenti, prema izvještajima, doživjeli pogoršanje stanja dok su bili pod njenom „njegom“.
Dodatni šok stigao je kada su otkrivene informacije o njenom mentalnom zdravlju. Bolovala je od ozbiljne psihičke bolesti, koja je možda igrala ulogu u njenoj potrebi da se dokaže kao zdravstveni radnik, iako nikada nije stekla kvalifikaciju. Uprkos tome, godinama je uspijevala zavarati kolege, pacijente i menadžment bolnica.
- U mom slučaju, srećom, nije direktno liječila mog oca. Nije mu davala terapiju, nije donosila medicinske odluke – njena uloga bila je ograničena na to da mi omogući pristup, možda u pokušaju da pruži utjehu i da se osjeća korisno. Ali sama pomisao da je mogla učiniti više, da je mogla naškoditi nekome, ledi krv u žilama.
Gledajući unazad, osjećaji su mi podijeljeni. S jedne strane, zahvalan sam joj na tom susretu sa ocem. S druge strane, svjestan sam koliko je opasno kada neko bez kvalifikacija radi u tako osjetljivom okruženju. Ta situacija me naučila koliko je važno postojanje strogih sigurnosnih protokola u zdravstvenim ustanovama – ne samo zbog profesionalnog integriteta, već i zbog zaštite pacijenata i njihovih porodica.
- Na kraju, osjećam olakšanje što je pravda zadovoljena. Žena je uhapšena i više nije prijetnja. Ali ostaje pitanje: kako je sistem to dopustio? I da li se nešto slično može ponovo dogoditi? Nadam se da je njen slučaj bio dovoljan alarm da se preduzmu ozbiljne mjere i spreče slični incidenti u budućnosti.
